TUMAČENJE-PROŠLOSTI-IZ-DVA-SUPROTNA-KUTA

TUMAČENJE PROŠLOSTI IZ DVA SUPROTNA KUTA

Imamo izuzetnu čast da Vam saopštimo da je brilijantni intelektualac, advokat i naš autor/komentator savremenih drušvenih događaja iz Dubrovnika Darko Kaciga nedavno objavio knjigu u kojoj je sakupio veliki broj svojih polemičkih napisa nastalih tokom poslednje decenije. Kao najavu promocije knjige donosimo aktuelnu polemiku Darka Kacige sa Davorom Ivom Stierom.

 

Vreme_je-Darko_Kaciga

 

(ma što bilo, samo da nijesam Dubrovčanin kakvim nam se po najnovijemu prizentava g. Boško Maslać)
 
Promocija knjige Darka Kacige „Suočavanje / Prolegomena za dubrovačku Hrvatsku“ u Beogradu biće 7. maja 2019. godine od 18 časova u Media Centru. Tom prilikom će o knjizi, osim autora govoriti Latinka Perović, Nenad Prokić i Srdjan Milošević, uz moderatora Dragana Banjca. Tekstove će čitati Vjekoslav Madunić.

Nakon zagrebačkog predstavljanja moje knjige „Suočavanje / Prolegomena za dubrovačku Hrvatsku“, kao svojevrsni odgovor „druge strane“,  uručena mi je knjiga „Nova hrvatska paradigma / Ogled o društvenoj integraciji i razvoju“ Davora Iva Stiera, vodećeg disidenta odnosno oponenta vladajućoj garnituri u HDZ-u odnosno Hrvatskoj, predstavljenoj u liku i djelu neprikosnovenoga predsjednika odnosno premijera Andreja Plenkovića.

Osnovna je teza Stierove da Republika Hrvatska od Socijalističke Republike Hrvatske nije naslijedila ništa (dobro), osim sustava zatvorenih političkih i ekonomskih institucija suštinski nepromijenjenih još od sredine 1950-tih – kada ih je tada vodeći jugoslavenski komunistički disident Milovan Đilas definirao kao „novu klasu“.

Tu novu, a zapravo prastaru komunističku odnosno udbašku, od naroda potpuno otuđenu političku i ekonomsku vladajuću kastu, i ništa pod milim Bogom drugo iole iskoristivo nijesmo baštinili od SR Hrvatske i SFR Jugoslavije. I da nije te neiskorjenjive, perpetuirane „nove klase“ – ništa iz hrvatske povijesti od 1945. godine odnosno od 1918. – 1990. godine za Stiera ne bi bilo spomena vrijedno. Jer za njega povijest Republike Hrvatske, osim spomenute negativne konstante, počinje 1990-tih s Tuđmanovom državotvornom paradigmom, baziranom na konceptu hrvatske nacionalne pomirbe koja je stupila na ispražnjeno mjesto potpuno „istrošene paradigme jugoslavenskog bratstva i jedinstva“.  

Tu Tuđmanovu suštinski nacionalističku paradigmu naslijedila je u drugoj dekadi hrvatske povijesti euroatlantska paradigma, koje se počela rastakati i prije prijama Hrvatske u EU 2013.godine. Ovu, pak,  odavno već potrošenu paradigmu, ako se ikad i ustalila, nije naslijedila nijedna druga paradigma, pa je u nas već neizdrživo dugo na djelu proces društvene dezintegracije – podjela na „mi“ i „oni“, žestokih i besplodnih ideoloških suprotstavljanja. Inače, Stier se priklanja američkom sociologu Thomasu Kuhnu koji paradigmu definira kao konstelaciju uvjerenja, vrijednosti, tehnika i tako dalje, koje dijele članovi jedne određene zajednice. Pa zaključuje: „Stoga je Hrvatskoj potrebna jedna nova paradigma društvene integracije koja će političke i ekonomske institucije otvoriti prema marginaliziranim građanima, osloboditi i potaknuti njihove kreativne potencijale te tako hrvatsku državu izvući iz europske siromašne periferije i omogućiti joj održiv politički, gospodarski i društveni razvoj.“   

Spomenuta i ne bez sprdnje pa i slavodobitne zlobe odbačena kao nepovratno potrošena, a u biti (demo)kršćanskom humanizmu, kojega  Stier  tobože zagovara, vrlo bliska,  „jugokomunistička paradigma bratstva i jedinstva“ iznikla je iz pobjede Titove partizanske vojske predvođene Komunističkom partijom u  narodno oslobodilačkoj borbi u Drugom svjetskom ratu nad naci-fašističkim okupatorima i domaćim veleizdajnicima, u hrvatskom slučaju ustašama i četnicima.

Kako bi opravdali poratnu uzurpaciju svekolike vlasti, komunisti su se dosjetili da su oni zapravo u NOB-u ne samo oslobodili zemlju, nego da su istodobno proveli i socijalističku revoluciju. Pa je ta fantomska revolucija s vremenom postajala važnija i od same briljantne, u svjetskim razmjerima relevantne, ratne pobjede. Tako na primjer u Dubrovniku u ona „olovna vremena“ nijesmo imali  Muzej NOB-a, nego je ondašnji drug Mr. Ivo Dabelić bio dugogodišnjim  voditeljem  Muzeja socijalističke revolucije.

Dok su komunisti  za svoje potrebe više-manje izmislili  socijalističku revoluciju pod okriljem svoga NOB-a, dotle su Tuđman i njegov HDZ  i njihova Crkva u Hrvata pod okriljem svoga NOB-a (Domovinski rat), proveli stvarnu kleroustašku  kontrarevoluciju  toj i takvoj socijalističkoj revoluciji. Ne samo raskidanjem  svih formalnih „državnopravnih sveza“ sa SFR Jugoslavijom, nego i nasiljem (revolucijom) nad svekolikim gospodarskim  i općenito kulturološkim, odnosno civilizacijskim (Stierovim rječnikom paradigmatskim) dosezima,   po Stierovom odnosno ustaškom shvaćanju,  omražene i Hrvatima  apriorno i aposteriorno neprihvatljive ne samo jugokomunističke, nego i općenito jugoslavenske  paradigme.

Na simboličnom planu temeljito su pod okriljem rata zatrti spomenici slavne partizanske pobjede, a uskrsnule uspomene na sramotni ustaški poraz iz Drugog svjetskog, a „Prvog  domovinskog rata“.  Na stvarnom, društveno-ekonomskom planu u jeku „Drugog domovinskog rata“  prionulo se navrat-nanos pretvorbi  socijalističkih samoupravnih PIK-ova, teške i prerađivačke industrije, konzuma, dalmacijavina, brodogradilišta i drugog u društveno nepovratno otuđeno leno Tuđmanu i HDZ-u podobnih i odanih „dvjestotinjak“ klijentelističkih kapitalista i njihovih obitelji. Na strateškom planu  „paradigma  antifašističkog i jugoslavenskog bratstva i jedinstva“ iznjedrila je koncem 1960-tih, pa kroz slijedeća desetljeća  i razvila u svjetskim razmjerima zanimljivi koncept radničkog odnosno društvenog samoupravljanja.

Koncept teoretski zamišljen, pa u značajnom dijelu i praktično realiziran, baš na tragu „paradigme društvene integracije“ koju kao spasonosnu za izlaz iz političkog i ekonomskog ćorsokaka u koju su Hrvatsku dovele prethodne paradigme, naročito ona prva Tuđmanova državotvorna opoganjena  kleroustaškom  kontrarevolucijom. To što argentinski ust…., pardon gaucho Stier sada zagovara kao spasonosno rješenje i naziva „paradigmom društvene integracije“, mi „domovinski“ Hrvati imali smo još pred  50 godina i zvalo se  „sistemom društvenog samoupravljanja“.

Kada argentinski gau…, pardon ustaša Stier navodi pozitivne primjere pokušaja otvaranja institucija u hrvatskoj povijesti, sjetit će se i bana pučanina Ivana Mažuranića koji je „zemlju modernizirao koliko je bilo moguće u ograničavajućim okolnostima austrougarskih zatvorenih institucija“  i braće Radić i njihova uključivanja  hrvatskih seljaka u politički život „iako je i taj proces demokratizacije bio ograničen zbog zatvorenog i nedemokratskog karaktera institucija Jugoslavije.“

Genetski usađeni ustaški kod priječi mu registrirati već i da je ovome potonjemu doprinijela i agrarna reforma 1930-tih kojom su tek ukinuti (polu) kmetski odnosi u većem dijelu današnje Hrvatske, a koju reformu je, hebiga, omogućio srpski kraljevski režim. Dakako, i paradigmu radničkog odnosno društvenog samoupravljanja koja se razvijala 1970-ih i 80-ih godina.

Pa, sukladno vlastitoj opservaciji da „svaka teorija daje tek parcijalni pogled na društvenu zbilju“, paradigmatski  zaključuje: „Austro-Ugarska i potom obje Jugoslavije bile su države temeljene na pretežno zatvorenim institucijama, pa je većina stanovništva u tim državnim tvorevinama bila izrazito siromašna.“ Međutim, istina koja je jednostavno nepodnošljiva i neprobavljiva za tipične argentinske, australske, američke, norvalske i ostale (neo)ustaše iz dijaspore jest da se, ako ne u cijeloj Jugoslaviji, a ono u našoj Hrvatskoj, ako ne u cijeloj Hrvatskoj, a ono bar u našoj Dalmaciji, ako ne u cijeloj Dalmaciji, a ono zasigurno u mom Dubrovniku, dobro živjelo već od druge polovine 1960-ih, a 1970-ih i 80-ih tako kvalitetno kako se valjda više nikad i nigdje neće živjeti. A jedine značajnije društvene skupine kojima tada generalno nije bilo dobro bili su ustaše, četnici, belogardejci, balisti i ostali zakleti neprijatelji „antifašističke paradigme bratstva i jedinstva“, posebice oni iz dijaspore, odgajanih u duhu antikomunističke nostalgične apoteoze porobljene Domovine. Jer većina tuzemnih se ipak uspijevala prilagoditi relativno jasnim pravilima ponašanja koja su limitirala jugoslavenski  Eldorado: ne diraj u antifašizam, bratstvo i jedinstvo, Tita i Partiju…i svi koji su ta ograničenja mogli podnositi, a na primjer izvrsno ih je podnosila i pretežna većina današnjih hadezeovaca, uživali su u zadovoljavajuće kvalitetnom i slobodnom životu.

Ma koliko se Stier trudio otrgnuti od spomenutog genetskog koda, nije mu uspjelo osmisliti novu, hrvatsku, nego je ostao na (pra)staroj ustaškoj paradigmi. Koja je, iz knjige mu se to da jasno iščitati, limitirana na “društvenu integraciju“ zapravo samo one otprilike jedne trećine nepokolebljivo hadezeovski orijentirane Hrvatske. Odnosno onoga radikalnijeg, ustaškijeg dijela te trećine predstavljenog u likovima i djelima Tomislava Karamarka, Željke Markić, Mira Kovača, Davora Iva Stiera, Milijana Brkića i drugih koji su marginalizirani od aktualnog nešto liberalnijeg i proevropski orijentiranog apsolutnog vlastodršca u HDZ-u i državi.

Stiera ostale dvije trećine hrvatskih građana zapravo uopće ne interesiraju, ne doživljava ih kao dio „hrvatskoga korpusa“. Recimo da je jedna od te dvije trećina  još definitivno neopredijeljenih, ali preostala trećina kao da se, ne više samo nostalgično,  ideološki opredjeljuje za „propalu“ paradigmu antifašizma (hrvatski: protuustaštva), bratstva i jedinstva, te, ovo čak i meni djeluje nategnuto, društvenog samoupravljanja. Ovo potonje makar i  hipotetski: da Tuđman, HDZ, HSP, HOS, Crkva u Hrvata i tako dalje nijesu ogadili Domovinski rat kleroustaškom kontrarevolucijom, već prionuli izgradnji demokratskih instituta evolutivnim putem, koristeći komparativne prednosti koje je Hrvatska  baštinila iz jugoslavenskog socijalističkog samoupravnog sistema, a koje su je činile, uz Sloveniju, najrazvijenijom i za demokraciju i slobodno tržište najspremnijom tranzicijskom zemljom u Evropi. Hrvatsko samoupravljanje, radnički savjeti i slabašni SSSH  do danas su mogli evoluirati do njemačkih mitbestimmunga, betribsrata i snažnih sindikata; a hrvatski razvojni pokazatelji mogli su već biti  puno bliži njemačkim i/ili irskim, nego rumunjskim i/ili bugarskim, s kojima smo danas, eto neponovljivih i neprispodobivih deboto tridesti godištuna od samostalnosti usporedivi, a pred tih 30 godina (SR) Hrvatska je za njih bila…Njemačka.    

Koja EPP (Evropska pučka pi.da) mora biti predsjednik Evropskih pučana u Evropskom parlamentu, pa ništa od ovoga ne naslutiti i nonšalantno nizati hvalospjevne floskule u predgovoru, a koja tek HSP (Hrvatska socijaldemokratska pi.durina) činiti to svome bivšem kolegi i su-uhljebu u  Evropskom parlamentu i više-manje političkom sličnomišljeniku u još opširnijem pogovoru. Pisanom u formi znanstvene studije.  S fusnotama.    

P.S. Ceterum censeo… Uostalom mislim da treba ukinuti: 1) Hrvatsko državljanstvo svima koji ne prebivaju u Hrvatskoj; 2) Ministarstvo turizma; 3) Mostu preko Rijeke dubrovačke vratiti njegovo časno, izvorno ime – Most Dubrovnik.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Ово веб место користи Акисмет како би смањило непожељне. Сазнајте како се ваши коментари обрађују.