PUŠTI--ME-STATI

PUŠTI ME STATI

Vrhuška (inter)nacionalne južnoslavenske političke satire poručila je nama, Dubrovčanima, da nam zapravo nema puno novoga za reći. Osim pukog umjetničkog dojma. Poput vrhunskih klizača. Ili rukometaša. Ili kineskog vatrometa.

 

Vreme_je-Darko_Kaciga

 

Originalno objavljeno u „Glasu grada“ 22.1.2019.
 
 
 
 
 
 

Ona sve prije nego domoljubna lijevo-liberalna klika iz Lazareta prevršila je svaku mjeru nekidašnjim opetovanim prizentavanjem „feralovaca“, ovega puta Viktora  Ivančića i njegovih 2,500 stranica ukoričenoga Robija K, te još i dodatnom tribinom povodom okrugle da oblija ne može biti 230-te godišnjice Francuske revolucije.

Ta nijesu prošle ni četiri godine (slovima: četiri godištuna) da su nam doveli Dežulovića i Lucića (ne volim ono „pok.“ispred imena dragih mi ljudi) da svojom podrivačkom  kabaretskom sprdačinom potvrde udar na  temelje hrvatskog državotvorja, uobličen u  monografiju enciklopedijskog formata o kultnom Feralu autora Borisa Pavelića.

Pitam se  dokle će dežurni čuvari hrvatskog  domoljublja i državotvorja, poput Matice hrvatske, Družbe Braće hrvatskoga zmaja, Hrvatskog kulturnog društva Napredak, Udruge Hrvatski domobran, Dubrovačke biskupije, Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Hrvatskog instituta za povijest, Župe svetog Mihajla, Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata, Društva dubrovačkih pisaca i tako dalje, trpjeti da im ovi izrodi ovako učestalo uzurpiraju elitne termine i prostore. 

Što su nam zapravo poručili Ivančić, Dežulović i ekipa? Pa, Dežulović se, između ostaloga, potužio na mladež s ovih prostora, koja da pokazuje nešto interesa za sport  i slične zajebancije, ali za visoko-sofisticiranu zajebanciju poput satire slabo. A najsofisticiraniju zajebanciju te vrste sažeo je eto Ivančić u ciglih 2,500 stranica presjeka kroz 35 godina svoga Robija K. Koji je sve to vrijeme demonstrirao visoki stupanj političke angažiranosti i živ se nazajebavao sa više-manje svim istaknutim ličnostima i događajima koji su obilježavali (politički) život na ovim prostorima. Dočim je njegov autor ostao dosljedno  apolitičan, u smislu da se zgraža same pomisli da bi se angažirao u kakvoj stranci/partiji, odnosno da bi prakticirao svoje aktivno, a da o pasivnom i ne prdoklačimo, biračko pravo.

Što ga ni spisateljski ni moralno ne sputava da sa satiričkog Olimpa dere po kome mu se prohtije na za satiru bogomdanoj hrvatskoj, pa i šire, političkoj, pa i šire, sceni.  Satiričku beskompromisnost temelji na apsolutnoj političkoj neumočenosti.

No, profesionalno se skrasio  kao kolumnist u zagrebačkim „Novostima“, koje izdaje Srpsko narodno vijeće u Hrvatskoj.  Kojim već 35 godina (možda koju manje) drma Dr Milorad Pupovac. Koji je sa jedne strane, u neraskidivoj političkoj koaliciji sa ne baš ustaško-domobranski (ZDS ne može u Jasenovcu), nego više domobransko-ustaški (…ali može u Novskoj i u Splitu 3) nastrojenim HDZ-om Andreja Plenkovića, te moralno-političkim vertikalama poput izbornih veleizdajnika iz HNS-a, bandićevaca, saucha, glasnovića.

A s druge strane idolopoklonski do uprknuća odan apsolutnom srbijanskom vlastodršcu, tobože reformiranom četniku Aleksandru Vučiću. Pa tako u rečenih 2,500 stranica/kolumni nema Pupovca, a vjerojatno se ni Vučić, pa čak ni Plenković ne (mal)tretiraju više puta nego što je, na primjer, nadbiskup Stepinac okrznuo Jasenovac u svojih 2,500 ratnih propovijedi. Ispada da su „feralovci“ napokon našli svoje mjesto pod balkanskim suncem kao važan fikus u „friziranju“ ovdašnjih dominantnih politika, te održavanju strateške ravnoteže među balkanskim nacionalističkim zvijezdama .

Drugi dan se povela diskusija o idealima slobode, jednakosti i… koje nam je namrla Francuska revolucija, u smislu što je od njih ostalo do danas. Iako nam je Ivančić otkrio da je zapravo nepopravljivi optimist, što ne čudi jer iz satiričkog kuta gledanja Hrvatska, pa i šire, politička, pa i šire, scena je neiscrpni Eldorado, ipak je skup završen poraznom konstatacijom da nam spasa nema. I nema gledano iz perspektive vrhunskih satiričara i okupljenih im obožavatelja, koji s gnušanjem odbijaju svaku pomisao o svom eksplicitnom političkom angažmanu.

Pa se postavlja pitanje: Za koga, za čijega kurca zdravlje je Ivančić ispisao onih 2,500 stilski i duhom nenadmašnih Robija K.? U prvom redu, dakako, za uveseljavanje svoga ega, odnosno veseljka. Ili u slobodnom prijevodu za uvaženu gošću iz Francuske gospođu Florence Hartmann – za „l’art pour l’art“. A još nas je pokojni Karl Marx učio da su filozofi samo različito tumačili svijet, a radi se o tome da se on mijenja…

Sve u svemu, vrhuška (inter)nacionalne južnoslavenske političke satire poručila je nama Dubrovčanima da nam zapravo nema puno novoga za reći. Osim pukog  umjetničkog dojma. Poput vrhunskih klizača. Ili rukometaša. Ili ruskih cirkusanata. Ili kineskog vatrometa. Premalo je to za stvarne potrebe i potencijale Dubrovnika. Dubrovnik treba više i bolje.  I, nećete vjerovati, drage sugrađanske i sugrađani, već dok ovo budete čitali trebala bi izaći iz tiska knjiga Dubrovčaninovog odgovora, odnosno izazova kako vladajućoj klero-ustaškoj paradigmi, tako i samozadovoljavajućoj feralovštini na dnu piramide hrvatske, pa i šire, političke, pa i šire, moći. A to što autor  nije netko kapacitiraniji od moje  malenkosti – krivi ste Vi i vaš pušti-me-stat mentalitet.      

P.S. Ceterum censeo… U ostalom mislim da treba ukinuti: 1) Hrvatsko državljanstvo svima koji ne prebivaju u Hrvatskoj; 2) Ministarstvo turizma; 3) Mostu preko Rijeke dubrovačke vratiti njegovo časno, izvorno ime – Most Dubrovnik.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Ово веб место користи Акисмет како би смањило непожељне. Сазнајте како се ваши коментари обрађују.