POKLONJENOM KONJU SE NE GLEDA U ZUBE

POKLONJENOM KONJU U ZUBE SE NE GLEDA

Kako se dosad na ovim prostorima nezabilježenom halabukom nastoji uzurpirati sva (nacionalna) prava na ovaj planetarni sportski uspjeh, bojim se da će se nama (europski nastrojenim hrvatskim građanima) tokat spravljat za ić u boj, u boj za… status nacionalne manjine u vlastitoj naciji.

 

Vreme_je-Darko_Kaciga

 

 

 

 

 

 

Smislena starolatinska izreka Equi donati dentes non inspiciuntur (Poklonjenom konju se ne gleda u zube) danas, kad je u nas sve manje konja, a sve više sportaša, poglavito nogometaša, evoluirala je u prividno besmislenu: „Pobjedi se ne gleda u zube“. Da bi je vodeći hrvatski nogometni i novinarsko-komentatorski eksperti ovih dana dodatno obesmislili inačicom da se ni porazu ne gleda u zube.

Nezaustavljiva euforija oko najveće pobjede hrvatskog sporta, one polufinalne nad Englezima i najvećeg poraza koji je uslijedio u finalu od Francuza, prouzročili su da spoznam zapravo filozofsku dubinu citirane prividne besmislice. Drznuo sam se raščepiti žvale i zaviriti u zubalo te najveće pobjede i još većeg poraza i utvrditi da su ozbiljno inficirani kroničnim karijesom, koji zahtijeva dugotrajno, strpljivo i mukotrpno liječenje. Kako na čisto sportskom planu, tako i još puno teže izlječivo u pogledu društveno-političkih konotacija tih sportskih podviga.

Sve do tog polufinalnog susreta sa (samoproglašenim) favoritom Engleskom, ne bih se usudio išta prigovoriti igračima, a ponadasve izborniku Daliću – preporoditelju hrvatske nogometne vrste. A onda, već početkom drugog poluvremena, nakon što su nas Englezi u prvom nadigrali i zasluženo poveli, počeo sam popi…vati na izbornika, baš kao i svojedobno na njegova prethodnika Čačića. Jer Strinića, koji nam je i inače najslabija karika, a kojega te večeri baš nije išlo već oko 60. minute nije zamijenio podjednako neuvjerljivim, ali ipak odmornim i potencijalno boljim, Pivarićem. Jer Kramarića ne uvodi najkasnije u 80. minuti. Jer u produžetke ne ide sa trećim odmornim i igre željnim igračem (Kovačić, Badelj), a sa četvrtom zamjenom da kalkulira do pred sam kraj produžetaka… Ne, on završava šestu utakmicu na prvenstvu i treću uzastopnu sa produžecima bez ijedne zamjene i u produžetke ulazi sa kompletnom početnom postavom!

Da je onaj engleski šut početkom produžetaka bio samo desetak centimetara viši od Vrsaljkova čela, eksperti ala Joško Jeličić, pa i simpatični gospar Samovojska, raščerečili bi najprije izbornika Dalića, a potom i većinu igrača. Ali, kako se to nije dogodilo, već nam se posrećilo pa smo mi njima zabili odlučujući gol i pobijedili, rečeni i drugi naši nogometni eksperti beziznimno dižu u nebesa i izbornika i (sve) igrače. Jer oni su rezultatski pobjednici kojima se ne gleda u zube.

Štoviše nitko se od njih nije usudio ni (pro)pitati zbog čega izbornik nikoga ne mijenja do kraja (regularnog dijela) šeste utakmice na turniru i treće uzastopne sa produžecima. Pa se ovaj sam osjetio p(r)ozvanim pa je dao (za ozbiljnog izbornika) smiješno obrazloženje da „nitko nije htio izaći“, glorificirajući time njihovu požrtvovnost i odanost nacionalnoj vrsti do iznemoglosti.

A što se finalnog poraza tiče, pored fortune koja nam je i statistički nužno okrenula leđa – moglo se i tu sa selektorske floskule „reprezentaciju na ovom prvenstvu čine 22 igrača“ preći na djela, pa i ovdje teret te sedme, odnosno računajući produžetke, osme utakmice u nizu što ravnomjernije rasporediti na 14 toga finalnog dana najspremnijih i najzdravijih igrača. Ako samokritični Ivan Strinić četiri dana prije nije odglumio povredu kako bi ga izbornik napokon u produžecima zamijenio, zar i ta povreda nije bila argument da finalnu utakmicu započne njegova alternativa Pivarić, koji je i na utakmici s Islandom pokazao da mu je dostojna zamjena.

A junak naše pobjede nad Islandom bio je vratar Lovre Kalinić, pa je drukčiji selektorski pristup baziran na istinskom povjerenju ako ne baš u sve, a ono u većinu igrača na raspolaganju, u situaciji kad Subašić (zanemarimo kockanje s penalima) više ne briljira kao nekad, a i vuče ozljedu zadnje lože, bude zamijenjen spremnijim i zdravijim Kalinićem. Koji bi ako ne obranio, a ono barem kod jednoga od dva zadnja francuska gola bio makar na „pravoj“ nozi…

Tako ja mislim (Darko Kaciga), kao jedan od preostalih 4,1 milijuna hrvatskih selektora. A što se društveno-političkih konotacija ovih veličanstvenih pobjeda i poraza tiče, evidentno je da su oni podebljali jedinstvo hadezeovske, katolibanske, herceg-bosanske, domovinske i iseljene, ustaške i neoustaške Hrvatske. Koja svojom dosad na ovim prostorima nezabilježenom halabukom nastoji uzurpirati sva (nacionalna) prava na ovaj planetarni sportski uspjeh. I deboto u tome uspijeva. Bojim se da će se nama, europski nastrojenim hrvatskim građanima, tokat spravljat za ić u boj, u boj za… status nacionalne manjine u vlastitoj naciji.

P.S. Ceterum censeo… U ostalom mislim da treba ukinuti: 1) Hrvatsko državljanstvo svima koji ne prebivaju u Hrvatskoj; 2) Ministarstvo turizma; 3) Mostu preko Rijeke dubrovačke vratiti njegovo časno, izvorno ime – Most Dubrovnik.

Ostavite odgovor