ZLOSTAVLJAČI-DUŠE-BOSANSKE

ZLOSTAVLJAČI DUŠE BOSANSKE

Kako se slučaj vršnjačkog nasilja i porodične tragedije u jednoj bosanskoj školi pretvorio u neprimerenu manipulaciju medijima.

 

Autor: Darko Kaciga Dubrovčanin

 

Od svih slavenskih duša bezbeli najšira je bosanska. Iz ono malo štiva što sam pročitao i još manje filmova odgledao, a što idem stariji, sve sam skeptičniji i kao čitatelj i kao gledatelj, a ni pamćenje mi nije jača strana. Usuđujem se lanuti da je tu dušu najreprezentativnije (bosanski: právo) utjelovio onaj kamiondžija u onom filmu, na kojega sam slučajno, da ne može slučajnije, nabasao pred par godina. E sad, kako se film zvao i čiji je, da me ubijete…

Od jedine relevantne činjenice koje sam se sjetio, da glavnu ulogu ima sin pokojnog Bore Todorovića. Igrom asocijacija (hrvatski: googlanjem, bosanski: guglanjem) dolazim do željene informacije: „Sivi kamion crvene boje“, 2004. godina, scenarist i režiser Srđan Koljević, rođeni Sarajlija, što mora da je bitno. Jer kako bi inače stvorio onoga i onakvoga Ratka, kojega čudesno vjerodostojno inkarnira Srđan Todorović, kojega molim, ako slučajno, kao ja na njegov film, naleti na ovaj tekst, da mi ne zamjeri, jer moje vrijeme je (bilo) vrijeme njegovoga pokojnog tate…

Osim toga kaže se, i ja se time rado tješim: non quis, sed quid (ne tko, nego što). A to ŠTO su spomenuta dva Srđana kreirali, iako se, kako sam pošteno priznao, ne sjećam detalja, nema šanse da bih mogao ni u grubim crtama ispričati sadržaj filma, slijed radnje, sve je to ishlapilo iz moje šuplje memorije kao suštinski suvišno. To je nezaboravna impresija one u cijelom (dosad istraženom) svijetu neprispodobive, dakle originalno bosanski čiste, bosanski naivne i bosanski prostosrdačne duše bosanske.

A ta duša narodna, dakle u konkretnom slučaju duša NARODA bosanskoga je, kako znamo, neuništiva. Nisu je ubili ni svi ovi ratovi, ni sva ona klanja, ni sva ona silovanja, ni sva ona zlostavljanja, ni sve ove vladajuće nacionalističke protubosanske političke stranke. Ni poslovično odnarođena bosanska inteligencija. Čiji  baš  idejom bosanstva najprožetiji predstavnici, profesor dr Dubravko Lovrenović i njegova supruga profesorka dr Alisa Mahmutović, ovih dana do besvijesti razvlače po medijima tragičnu pogibiju svoga 14-godišnjeg posinka.

Po meni (aloooo, Booooosanci i Booooosanke, posebice bosanska inteligencijooooo, zar stvarno samo po meni!?) oni bezočno zloupotrebljavaju taj bosanski mentalitet, ispitujući krajnje granice rastezljivosti duše naroda svoga. Tako su oni, koliko sam uspio iščitati – a čitao sam nerado i s mukom – sve se više ljuteći i gubeći osjećaj pijeteta prema njima dvoma, a sve više suosjećajući sa totalno nezaštićenom dušom njihova sina, ali i s dušom cijeloga (ostatka) bosanskog naroda. Tu dušu su opteretili njegovom smrću. A koja je, nemoćna u svojoj beskonačnoj dobroti, to stoički prihvatila…

Ma nisi ti kriva, „neimenovana komšinice“, koja si vidjela dijete kako sjedi na požarnim stepenicama. Smijem li reći da je znam u dušu, verovatno je promislila: „Ovako sam se i ja krila kad sam u tim godinama propušila“ – šeretski se u sebi nasmijala i bosanski solidarno napravila se da ga nisi primijetila. I onda to onako, právo bosanski, izlanula novinarima, misleći svojim srcem, koje u anatomiji Bosanaca dođe kao pretklijetka mozga: „Šta’š, vel’ka se nesreća dogodila, pa moraš i njima jadnicima nešto reć, to im je poso“.

Ni vi novinari koji ste senzacionalistički izvješćivali s mjesta tragedije i sa dženaze, jer su oni – pokojnikovi roditelji – tu svoju obiteljsku tragediju učinili javnom senzacijom.

Ni vi, nastavnici i članovi uprave međunarodne osnovne škole koju je nesretnik prestao pohađati pola godine prije nego što je tragično skončao, ne možete biti (moralno) odgovorniji makar samo i od  njegovih roditelja što do vas nisu doprle informacije o eventualnom njegovu zlostavljanju za vrijeme dok je pohađao vašu školu.

Ni vi, policajci i gradonačelnici, zakonodavci i premijeri, ministri i ombudsmani, teško da u konkretnom slučaju možete snositi veću krivicu od roditelja koji su moralni i zakonski prvi pozvani brinuti o dobrobiti svoje djece. A oni, u ovom kontekstu važno je naglasiti, intelektualne perjanice etničkog, na žalost, kako vidimo ne i etičkog bosanstva, odlučili su svoje dijete upisati ne u bosansku nego tursku osnovnu školu. Za koju, neutješna majka u jednom od svojih bezbrojnih recentnih javnih istupa problematizira znanje ne bosanskog, nego engleskog jezika uvezenih turskih nastavnika. Koju elitnu privatnu tursku školu roditelji masno plaćaju (za bosanske prilike), za razliku od još uvijek besplatne osnovne škole za djecu bosanske raje.

Nadalje, roditelji su prvi pozvani uočiti znakove možebitnog vršnjačkog nasilja izvršenog nad njihovim djetetom, pa onda i intervenirati kod nadležnih tijela u i izvan škole. I za taj svoj propust, bez obzira bio objektivno opravdan ili ne, ne smiju (javno!) teretiti „čak i djevojčice“ koje da su navodno nijemo promatrale čine zlostavljanja.

Kako prihvatiti racionalizaciju gotovo psihopatske potrebe za javnim preživanjem ove, objektivno za sav ostali normalni (bosanski) svijet, prvenstveno intimne obiteljske tragedije? Tvrdnjama da se to čini isključivo iz razloga da se „ovako nešto više nikada nikome ne dogodi“, kraj činjenice da je između ispisivanja nesretnog djeteta iz inkriminirane škole i tragedije proteklo punih šest mjeseci, a da kroz to vrijeme altruistički nabrijani roditelji ni na koji način nisu izvijestili nadležna tijela o razlozima zbog kojih su dijete odlučili ispisati. A to bi možda stvarno moglo potaknuti akciju zaustavljanja nasilja u konkretnoj školi, pa možda čak i  prevenirati i njihovu tragediju.

Nego su se – i ovo bi se moglo podvući pod sintagmu „tipično bosanski“ –  rastrčali i raskokodakali tek nakon što se katastrofa nepovratno dogodila. U par slijedećih, za njihovo dijete apsolutno nebitnih dana, proveli su temeljitu istragu i sa stopostotnom sigurnošću utvrdili i cijelom svijetu rastrubili i do u detalje opisali da je isključivi razlog smrti njihovoga djeteta zlostavljanje kojemu je ono bilo izloženo u školi koju je pohađalo do prije pola godine. A krunski dokaz za to im je činjenica da je dijete neposredno prije spalilo svoju školsku torbu. Sa knjigama iz kojih uči već cijelo polugodište, sa novim nastavnicima i novim školskim drugovima, po novom programu u novoj školi u koju je prebačeno…                  

Dragi Bosanci i najdraže Bosanke, razapnite me (lakše vam je mene nego nekoga svoga, konkretno svoga Dubravka ili svoju Alisu), ali ja na moju veliku žalost, ne mogu iskreno vjerovati u dobronamjernost žene koja i u svom valjda stotom javnom izljevu u posljednjih stotinjak sati teret odgovornosti za smrt svoga djeteta svaljuje, između ostalih, na „neimenovanu komšinicu“. Odnosno čovjeku koji u valjda hiljaditom javnom uznemiravanju pokoja svoga posinka, na primjer, na pitanje novinara: „Je li NN ičim dao naslutiti da prolazi neku mučnu fazu?“ u odgovor uspijeva ubaciti svoje lamentacije na tobožnji pogrešni odabir svoga životnog opredjeljenja. Umjesto da je „ostao odan mladalačkim hobijima – gitari i košarci – u kojima je bio jako dobar, u košarci natprosječan“. I ni toliko mu zastranjivanja nije dovoljno, već nastavlja: „Evo da se malo pohvalim, a provjerivo je – KK Bosni, bivšem evropskom šampionu, istina bez Kindžeta u timu, u Jajcu sam na utakmici ubacio 36 poena.“ Pa srlja dalje: „Ubacio sam dosta poena, ali kakav je konačni rezultat? Taj da NN-ovi zlostavljači mrze to dijete i zbog mene da mu se izruguju kako je Dubravko Lovrenović lažov“.

I da, kao što su neki autori već pronicljivo predskazali, evidentno je da ovakvo nešto može napisati samo (pot)plaćenik „zabrinutih roditelja učenika osumnjičenih za zlostavljanje“, a koji samo što mi nisu uplatili ugovorenih milijun maraka, dočim iz centralnog ureda uprave Međunarodne škole u Istambulu svaki dan očekujem ček na dva milijuna novih turskih lira.

Do otrcanosti trošeno ime nesretnog, za života i u smrti, djeteta nisam spomenuo. S razlogom. Strah me da krajnji rezultat ovog medijskog zločina nad njegovom dušom, a, da podsjetim, o Bosni i duši bosanskoj se ovdje zapravo radi, ne bude ubacivanje njegova imena u viceve. 

A i to što mi je ovaj tekst  s gnušanjem odbio portal na kojem redovito objavljujem, kao ni ostali „srodni“ be-ha portali, kojima sam ga potom ponudio, odraz je duše bosanske.

 

Ostavite odgovor