ISPRIKE ILI IZVINJENJA ZA BALKANSKE JAME

Ne može dubrovački gradonačelnik u ponedjenik blagosivati neoustaški grb u Mokošici, a u utornik na Ivanici ultimativno tražiti ispriku za recentne grijehe od današnjih sljednika žrtava ondašnjih ustaških zločina. Dajući pri tome jasno do znanja, kako on tako i cijeli njegov HDZ i bliski im H(Č)SP i vojno mu krilo HOS, da im ne pada na pamet da bi se ikako, ikad i ikome ispričavali za objektivno neoprostive ustaške mega-zločine.

 

Vreme_je-Darko_Kaciga

 

Originalno objavljeno u „Glasu grada“ br. 651 od 8. 9. 2017.

 

 
 
 

 

Nesuđeni predsjednik Mjesnog odbora Sparagovići, a suđeni nam gradonačelnik, odbio je nekidan na svečanosti otvaranja novouređenog graničnog prijelaza na Ivanici slikati se s trebinjskim kolegom – jer on, Mato Franković, uvjetuje to isprikom  Trebinj(ac)a za ratna stradanja Dubrovnika i Dubrovčana u (i ne više tako) nedavnom ratu. Garnirao je to tipičnom balkanskom srcedrapateljnom patetikom o (isključivo našim) majkama koje su izgubile (dakako isključivo svoje) sinove, (isključivo našim) obiteljima koje su izgubile (dakako isključivo svoju) djecu i (isključivo našom) djecom koja su ostala bez (dakako isključivo svojih) roditelja.

Iznenađena trebinjska novinarka pokušala ga je pitati o njegovoj spremnosti za ispriku (republičko-srpski: izvinjenje) Trebinju i Trebinjcima, na što je on s gnušanjem odbio svaku pomisao na to – jer da se Dubrovnik isključivo branio u apsolutno pravednom obrambenom domovinskom ratu nametnutom mu od apsolutno nepravedne porobljivačke agresije s trebinjske strane. Pa je rezolutno zaključio: „Dok se to ne dogodi, mi nismo spremni surađivati, niti ćemo s onima koji se nisu spremni ispričati zbog onoga što su učinili našem Gradu.“ Od mnogobrojnih (pot)pitanja koja se nameću iz ovakve izjave, izdvojit ću po meni ključno: Koji smo to (po Frankoviću) „mi“, a koji su mu „oni“?

Hrvatski turbo-katolički narod kaže da nije dobro biti veći katolik od pape (novodubrovački: viši ustaša od Kulišića). Kako ni papi Andreju, ni papisi Kolindi u obavljanju svojih odgovornih (vanjsko) političkih dužnosti, unatoč njihovoj, a posebice njezinoj sklonosti bizarnim (vanjsko) političkim gafovima, ne bi palo na pamet u sličnoj zgodi protokolarno se ne nasmiješiti i srdačno pozirati fotoreporterima sa svojim srpskim kolegama, ma koliki oni ex-grobari odnosno ex-četnici bili, nije isključeno da zbog ovog par exellence vanjsko-političkog gafa samozvani mladomisnik Mato dobije ozbiljnu kapelatu s kaptola na Gornjem gradu, odnosno Pantovčaku.

A što se isprike odnosno izvinjenja na ovim par exellence (srpskohrvatski: da ga jebeš) balkanskim prostorima tiče, na primjer – nitko se s dubrovačke (odnosno hrvatske) strane nikada nije ispričao ni Trebinju, ni Ljubinju, ni Popovcima, ni Korićanima za monstruozna ustaška klanja na samom početku, ili na primjer Gluščanima pri kraju onog, također ne tako davnog, a još puno strašnijeg i u smislu svojih posljedica, uprostimo ih na Frankovićev isprika/izvinjenje aspekt, također nikad završenog rata. Pa čak ni Tito!

On je nakon velike ratne pobjede, zatečen kataklizmičkim društvenim, gospodarskim, međunacionalnim i svakim drugim stanjem, donio za ono vrijeme možda i spasonosnu odluku da sav taj neprispodobivi balkanski užas začepi, sve te jame bukvalno zabetonira. Tko je (prvi) otčepio jugoslavensku Pandorinu kutiju (dubrovački: Titovu škatulu)? Srpski akademici u Memorandumu, odnosno Slobo Milošević na Gazimestanu – ko iz topa ispalio bi Franković.

Tuđman sa pečenim volovima i NDH kao ostvarenjem vjekovnog hrvatskog sna, odnosno Paraga i Đapić sa svojom stranačkom neoustaškom vojskom – replicirala bi mu trebinjska novinarka.

Tuđman i Milošević u Karađorđevu, odnosno Srbi s Republikom Srpskom, a Hrvati s Herceg-Bosnom – dobacio bi njezin kolega iz sarajevskog Avaza.    

Razbetoniravanje hercegovačkih jama je koincidiralo – koncem osamdesetih i početkom devedesetih prošloga stoljeća, garnirano balkanski prigodno nabrijanim govorima tamošnjih (grado)načelnika, odnosno nagovorima očeva (arhi)episkopa – s uskrsavanjem vojske sličnoga imena. Logično, iste kratice kao i vojska koja je te jame (na)punila, čije jedinice (ustaški: postrojbe) su počašćene imenima najvećih punjača tih jama, a amblemi ukrašeni pozdravima uz koje su se one punile. Onda su Trebinjci u zadnjem ratu na ovim, kako smo već rekli, da ga jebeš balkanskim prostorima, na kojima je univerzalno zlatno etičko pravilo „ne čini drugome što ne bi da drugi čini tebi“ modificirano u „oli ću ga ja tebi, oli ćeš ga ti meni“ – postupali u povijesno oprostivoj zabludi (hrvatski: ispričivoj bludnji). Drugim riječima: ne može dubrovački gradonačelnik u ponedjenik blagosivati neoustaški grb u Mokošici, a u utornik na Ivanici ultimativno tražiti ispriku za recentne grijehe od današnjih sljednika žrtava ondašnjih ustaških zločina. Dajući pri tome jasno do znanja, kako on tako i cijeli njegov HDZ i bliski im H(Č)SP i vojno mu krilo HOS, da im ne pada na pamet da bi se ikako, ikad  i ikome ispričavali za, objektivno neoprostive, ustaške megazločine.

Kao što to, nikad se neću umoriti isticati taj primjer, dosljedno čini veliki njemački narod i veličanstvena mu kancelarka gospođa Angela Merkel u odnosu na nacizam – najveću i neoprostivu sramotu u njihovoj povijesti. Sve dok mi Hrvati ne smognemo snage učiniti isto, ostat ćemo robovi vlastite par exellence (hrvatskosrpski = srpskohrvatski: pogledaj gori) balkanske sudbine limitirane tuđmanolikom politikom, miklenićolikom crkvom, todorićolikim gospodarstvom i sedlarolikom kulturom.

Između svih gradonačelnika na ovim balkanskim prostorima, po meni, baš od dubrovačkog treba očekivali prve ozbiljne korake u tom pravcu. Nitko nam nije kriv, jadni moji sugrađani (doli nas samijeh) što za podestata nemamo kapaćitiraniju personu od – nesuđenog predsjednika Mjesnog odbora Sparagovići.    

Foto: Fena

P.S. Ceterum censeo… Uostalom mislim da treba ukinuti: 1) Hrvatsko državljanstvo svima koji ne prebivaju u Hrvatskoj; 2) Ministarstvo turizma; 3) A mostu preko Rijeke dubrovačke vratiti njegovo časno, izvorno ime – Most Dubrovnik.

Ostavite odgovor