TITOVA MUDA I PLENKIJEVO JAJCE

TITOVA MUDA I PLENKIJEVO JAJCE

Međunarodni sud u Hagu, ujedno i najviša hrvatska i bosansko-hercegovačka sudska instanca u ovim stvarima, definitivno je presudio da je politika ondašnjeg hrvatskog rukovodstva na čelu s Franjom Tuđmanom bila zločinačka, a da je poprište toga zločina tvorevina nazvana Hrvatska zajednica odnosno Hrvatska republika Herceg-Bosna.

 

Vreme_je-Darko_Kaciga

 

 

 

 

 

 

Evo prilike da se napokon trznemo iz četvrtstoljetnog oportunističkog uranjanja u nacionalističku nirvanu. Pa da stariji od mene (rođenog 1956. godine) pokušaju evocirati, a mi  mlađi zamisliti (dubrovački: imađinati) okolnosti kada je 1948.godine jugoslavensko komunističko rukovodstvo na čelu sa Josipom Brozom Titom reklo povijesno „ne“ dotad neprikosnovenom „velikom bratu“ Staljinu i njegovom Sovjetskom savezu i njihovom Informbirou.

To je bilo „ne“ i njihovom nasrtanju da uspostave punu ideološku i kadrovsku kontrolu nad jugoslavenskim društvom, privredom i vojskom. A tek su bili izišli iz groznoga „bratoubilačkog“ rata, u kojemu su usput obavili i „socijalističku revoluciju“. Pa je tu revolucionarnu vlast, apsolutno novu na ovim prostorima, trebalo osovljavati u uvjetima totalno narušenog povjerenja između ljudi i naroda, razrušene zemlje i privrede, dodatno oslabljene mahom neuspjelom masovnom nacionalizacijom ionako nerazvijene industrije odnosno nasilnom kolektivizacijom seljačkih imanja, provedenim – dakako po sovjetskom uzoru i napucima, kao i pretežne vanjskotrgovačke i vojne ovisnosti o zemljama sovjetskoga komunističkoga bloka…

Otkle mu/im hrabrosti tako izazvati u cijelom komunističkom svijetu do tada nedodirljivoga vođu i njegovu nadmoćnu Crvenu armiju? Možda su imali signale da bi antikomunistička, odnosno antisovjetska Amerika mogla pomoći – kao što se nedugo nakon toga stvarno i dogodilo. Ali takvu odlučnost u politici u presudnim trenucima može iznjedriti samo svijest o vlastitoj (nad)moći, u konkretnom slučaju samosvijest pobjednika u netom završenom ratu protiv još moćnijeg protivnika, prepotencija osloboditelja svoje zemlje koji ne da trećemu da mu nameće pravila konzumiranja te slobode. Stvarno je trebalo imati muda Staljinu i Sovjetskom savezu već 1948. godine reći: odje…drite !

Postavljala su se tu i pitanja poput kako objasniti ljudima, ponadasve baš najžešćim crnogorskim i drugim drugovima komunjarama da dojučerašnji im idol od sutra postaje najveći neprijatelj, čije slike po uredima i kasarnama treba skidati i bacati u smeće, tako da ostanu samo Titove?  Valjda jedina praktična prednost vladanja u ono doba u odnosu na današnje „demokratske“ standarde bila je da su takve stvari rješavali radikalnim revolucionarnim metodama. Pa su principijelni staljinisti masovno hapšeni i odvođeni na robiju na Goli otoku i druge kazamate na neodređeno vrijeme, odnosno sve dok ih se ne bi „preodgojilo“.

Međunarodni sud u Hagu, ujedno i najviša hrvatska i bosansko-hercegovačka sudska instanca u ovim stvarima, definitivno je presudio da je politika ondašnjeg hrvatskog rukovodstva na čelu s Franjom Tuđmanom bila zločinačka, a da je poprište toga zločina tvorevina nazvana Hrvatska zajednica odnosno Hrvatska republika Herceg-Bosna. Pa je izrekao dugogodišnje vremenske kazne samo šestorici najistaknutijih zapovjednika njezine vojske zvane Hrvatsko vijeće obrane (HVO). Jer su njihovi politički nalogodavci na čelu s Franjom Tuđmanom, Gojkom Šuškom i Matom Bobanom poumirali prirodnom smrću. No, da su poživjeli, iz duha i slova presude može se sa sigurnošću zaključiti da bi u ovom postupku (ali i u onom u kojem su oslobođeni hrvatski generali Gotovina, Markač i Čermak) oni bili osuđeni na osjetno drastičnije kazne od onih izrečenih hercegovačkim vojnim zapovjednicima.

Dakle, nitko više u svijetu, u koji spada i Hrvatska, ne može braniti politiku ne(o)suđenog ratnog zločinca Franja Tuđmana i meritorno presuđene zločinačke tvorevine zvane HZ/HR Herceg-Bosna. Osim hadezenjara, pravaša, (neo)ustaša, biskupa Crkve u Hrvata (kako to da im se iza ove, sada konačne, presude još nije oglasila Komisija HBK Justitia et Pax?), drugarica poput Željke Markić ili Višnje Starešine, odnosno drugova ala Vice John Batarelo ili Ivica Šola…

Za Predsjednicu Kolindu ne bih dao ruku u vatru, ali slutim da se premijer Andrej ne bi gurao priključiti ovom popisu. Ali kako od šesnog briselskog birokratčika očekivati da pred nosevima svih gore primjerice nabrojenih, a nakotilo ih se i uzgojilo u proteklih kvarat stoljeća bulikan, tresne šakom o stol i drekne: „Dosta je više Tuđmana i Herceg-Bosne! Do..izdili su više i bogu (meni) i (hrvatskom) narodu!?“ A mogao bi – ni Goli otok mu ne bi trebao. Haški suci su mu dali uporište, obavili pola posla. Cijeli svijet, uključujući i njegov matični Brisel bi ga podržao. A hercegovačke i ostale (neo)ustaške pičkice bi se, kako im i sami pridjevak govori, brzo primirile – jer oni su jaki samo dok su sigurni da je njihov čopor nedodirljiv. A zapravo su manjina. U Hrvatskoj. Dakako, i u Dubrovniku.

Ali, avaj, kako tek od ovdašnjeg šesnog hadezeovog aparatčika očekivati da na primjer poput Stipe Petrine u Primoštenu, skine s dubrovačkog mosta ploče s imenom u Hagu samo iz bioloških razloga ne(o)suđenog, a povijesno odavno presuđenog ratnog zločinca?

Sve socijalističke republike u socijalističkoj Jugoslaviji, u kojoj se gajio kult Titove ličnosti, morale su imati po jedan grad sa njegovim imenom. U SR Bosni i Hercegovini to je po svemu trebalo biti Jajce, u kojem je na Drugom zasjedanju AVNOJ-a održanom u jeku rata 29. novembra 1943. godine zapravo rođena socijalistička Jugoslavija. Pa je taj datum kasnije slavljen kao njezin najveći praznik. Izbor je ipak pao na Drvar, jer bi zbog stanovitih asocijacija bilo nezgodno nazvati grad Titovo Jajce. A i povijesno pogrešno, jer čovjek je i u ratu, a kako smo vidjeli gore i kasnije kao svjetski relevantni državnik pokazao da ima muda. Za razliku od našeg aktualnog premijera i/ili gradonačelnika kojima bi baš pristajalo Jajce. Da ga u Hrvatskoj ima.

P.S.

Ceterum censeo… U ostalom mislim da treba ukinuti: 1) Hrvatsko državljanstvo svima koji ne prebivaju u Hrvatskoj; 2) Ministarstvo turizma; 3) Mostu preko Rijeke dubrovačke vratiti njegovo časno, izvorno ime – Most Dubrovnik.

Ostavite odgovor

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.