TITO I VATIKAN – ŠMINKA ILI „NACIONALNI“ RAD

TITO I VATIKAN – ŠMINKA ILI „NACIONALNI“ RAD

Ne kaže naš narod bez veze da nije dobro biti veći katolik od pape – a ja bih dodao ni bolji boljševik od Lenjina, ni veći ustaša od Pavelića, ni više Jugoslaven od Tita, ni olako se razbacivati teškom terminološkom artiljerijom poput subjekt-objekt (dis)kvalifikacija cijelih nacija.

 

Vreme_je-Darko_Kaciga

 

 

 

 

 

 

Moj dragi poznanik Vedran Sršen iz Ploča posvećuje svoj članak odnosno posvećuje Josipa Broza u svom članku „Tito se vraća sve veći i veći“ izvorno objavljenom na titoističkom portalu Tačno.net, a integralno prenesenom i dodatno opremljenom na stranici dubrovačkih antifašista u Glasu Grada br. 659.

Povod mu je činjenica da se Sveti Jeronim, koji inače sa nama nema blage veze, jer je živio par stoljeća prije dolaska Hrvata u njegov balkanski zavičaj, u crkvenim krugovima smatra zaštitnikom Dalmacije. Odnosno to je najava splitsko-dalmatinskog župana da će dan Svetog Jere (30. septembar) biti proglašen danom te susjedne i prijateljske nam županije. Kao što je čudotvorno neraspadnuti Sveti Bogdan već ustoličen za zaštitnika naše županije. Umjesto da taj u cijeloj Dalmaciji, pa i šire, bude čudotvorni Josip „koji je za položaj Hrvata učinio najviše u cjelokupnoj našoj povijesti, koji je Hrvatima donio Republiku, ucrtao državne granice, učinio ih političkim subjektom, koji im je 1974. godine dao ustav na temelju kojega su stekli potpunu samostalnost, koji je Split i Dalmaciju vratio u krilo domovine Hrvatske“.

Pa nastavlja: „Hrvati kao da sami rade protiv sebe, uzdajući se u religiozne mitove iz daleke prošlosti, a odriču se mita (a ne „velikana“, kako se Vedran nedosljedno izrazio prema genijalnosti svekolikog Titova lika i naprijed nabrojenih djela) iz svoje najnovije povijesti.“

U nekoliko posednjih članaka Vedran glorificira državnički posjet deboto svetoga Josipa deboto svomu drugu papi Pavlu VI. Godine gospodnje 1971.u Vatikanu. Tom zgodom je ovaj potonji iskazao dotad nezabilježenu milost rečenome deboto svecu zadržavši se s njime u, dakako, ozbiljnom državničkom razgovoru punu uru i po, iako je protokolom bilo predviđeno tri kvarta, maksimalno ura. Što je bio očigledan pokazatelj kako je Broz još za života u ondašnjoj svjetskoj političkoj eliti, pa čak i u najvišim crkvenim krugovima uživao svetački ugled.

Pa ne čudi da rečeni sveti Josip istom zgodom „na poziv hrvatskih svećenika iz Papinskog zavoda Svetog Jeronima u Rimu posjećuje Zavod i svećenike koji u njemu borave tijekom školovanja u Vatikanu.“ Istražio je Vedran sve političke, religijske, sociološke, psihološke i druge značajke toga posjeta i pouzdano utvrdio: „Svećenici koji su pozvali Broza, to su učinili svojom voljom, poštujući, cijeneći i uvažavajući njegov rad u korist naroda, a i samog Zavoda, želeći mu se također i osobno zahvaliti na tome što je mnoge naše svećenike „uzdigao“ tajnim diplomatskim aktivnostima na visoke položaje u Vatikanu. Tako se Josip Broz našao, skupa s hrvatskim svećenicima u Rimu, na Zavodu Svetog Jeronima.“

Nastojeći ostati dokraja vjerodostojan, Vedran se bez pouzdane znanstveno prihvatljive potvrde ne usuđuje spekulirati, ali iz opisane idile gotovo da se nameće slutnja da je Josip Broz te daleke hrvatske proljetne 1971. godine bio na ozbiljnom iskušenju da se zaredi i zavazda ostane u Papinskom zavodu Svetog Jeronima. Ali su ga, po svoj prilici, drugarica Jovanka i suradnici ipak uspjeli privoljeti da se vrati u Beograd, pa potom da skokne i u Karađorđevo…

Inače, podučava nas Vedran, historijat Zavoda u najkraćim crtama izgleda ovako: „Dugi niz godina, desetljećima, a i cijelo stoljeće taj se Zavod nazivao Ilirskim, a u vrijeme Kraljevine SHS i jugoslavenskim. Htijenje da se Zavod nazove hrvatskim imenom oduvijek je postojalo. Tako ga je papa Leon XIII. 1901.godine ukinuvši ilirski naziv i nazvao Zavod Svetog Jeronima za hrvatski narod, a što je izazvalo prosvjede mnogih europskih država – Italije,  Austrougarske Monarhije, te Srbije i Crne Gore, koje su u tome vidjele opasnost odnosno ugrožavanje njihovih interesa.

Hrvate, naravno, nije nitko nizašto pitao, jer oni su bili samo objekt, a ne, kao Srbi i Crnogorci koji su tada već imali oformljene svoje države i tako bili i subjekt političkog života. Hrvati će subjekt politike postati tek kada sveti (umetnuo dosljedni – prim. D.K.) Josip Broz sa svojim partizanskim pokretom na zasjedanju ZAVNOH-a u Topuskom 9. svibnja 1944. godine proglasi Federalnu Državu Hrvatsku.

Zbog velikih otpora hrvatskom imenu Zavoda, već slijedeće 1902. godine vraća se staro ilirsko ime Zavoda Svetog Jeronima. Hrvatsko ime će ponovno vratiti tek nakon posjete Josipa Broza Vatikanu, kada će ga papa Pavle VI na dan 22.7.1971. godine proglasiti atributom „hrvatski“. Za to su zaslužni mnogi ljudi… Sa strane Crkve, bez sumnje, najzaslužniji je tadašnji rektor Zavoda monsinjor Đuro Kokša. Dr Vjekoslav Cvrlje (veleposlanik Jugoslavije u Vatikanu od 1966. do 1971.) sa svjetovne strane – jer se osobno založio kod Tita, te uspio dobiti njegov pristanak za preimenovanje te važne institucije.“ Pa slavodobitno zaključuje: „I ovdje je vidljiva neprocjenjiva kapitalna uloga Josipa Broza u stoljetnom nastojanju da ovaj Zavod u Rimu dobije konačno atribut hrvatskog imena.“ 

Ne kaže naš narod bez veze da nije dobro biti veći katolik od pape, a ja bih dodao ni bolji boljševik od Lenjina, ni veći ustaša od Pavelića, ni više Jugoslaven od Tita, ni olako se razbacivati teškom terminološkom artiljerijom poput subjekt-objekt (dis)kvalifikacija cijelih nacija. Ako Hrvati početkom 20. stoljeća nijesu bili ni „s“ od političkog subjekta, kako tumačiti da papa Lav XIII, znajući da će time ozlojediti i svoju Italiju i moćnu Monarhiju, a i novostvorene balkanske državice – ipak daje hrvatsko ime rečenomu zavodu? Ako Hrvate nitko nizašto nije pitao, tko je to pritisnuo papu? Islandski biskupi? Meksički kardinali? Zbor poglavica plemena srednje i sjeverozapadne Afrike?

S druge strane, što smo dobili s inokosnim političkim subjektivitetom? Iscrpan odgovor na to pitanje daje nam Vedran u zaključnom dijelu članka: „U posljednjih gotovo 30 godina Republika Hrvatska je gospodarski devastirana i opljačkana, njena prosvjeta i znanost unazađeni, poljoprivreda opustošena, a industrija uništena; Republika je politički prostituirana, a moralni sustav vrijednosti je urušen, te je logička posljedica svega demografsko propadanje hrvatskog naroda. Od svih segmenata naše zajednice profitirala je posljednjih desetljeća jedino Crkva, koja se izdvojila od sudbine naroda kojem pripada – sa preko jednom milijardom kuna prihoda iz proračuna, bilo državnog ili lokalnih, a politički uvijek angažiranom na strani ekstremnih desničarskih pokreta i stranaka.“

S treće strane, izgleda da bi nam bilo puno bolje da smo ostali objekt u Austrougarskoj monarhiji, koja bi s vremenom prerasla u republiku sa (kon)federalnim unutrašnjim ustrojem, pa i uz cijenu da nam se Zavod u Rimu i danas zove svojim zapravo simpatičnim povijesnim ilirskim imenom.

Sa četvrte strane, ako bi Tito zaista odigrao kapitalnu ulogu u definitivnom pohrvaćenju papinskog zavoda u Rimu 1971. godine, to bi graničilo s idiotizmom – i prema sebi samome i svom dotadašnjem djelu obilježenom jugoslavenskom idejom, pa i prema univerzalnoj katoličkoj ideji, pa čak i prema modernoj hrvatskoj nacionalnoj ideji. Titu bi uspjelo ono o čemu Pavelić i Stepinac nijesu mogli ni sanjati. Sveti Josip veći ustaša od dr(uga) Ante Pavelića i blaženoga Alojzija zajedno!

A sa pete strane (ovde sam maksimalno ozbiljan), lako je moguće da je baš povijesni posjet 1971. godine velikog anti-naci-fašističkog (hrvatski: protuustaškog) pobjednika Josipa Broza Tita Vatikanu, koji dotad (ni dosad) nije eksplicite osudio nacifašizam (hrvatski: kleroustaštvo) i ulogu svoga klera u istom, trasirao stazu koja će dovesti do današnjeg stanja u kojem, kako Vedran kaže „od svih segmenata naše zajednice profitirala je posljednjih desetljeća jedino Crkva“.

Neizlječiva je boljka (hrvatske) ljevice, od „komunista“ Tita preko „publicista“ Sršena do „socijaldemokrata“ Bernardića, što uporno srlja(ju) u unaprijed izgubljene bitke sa desnicom, odnosno Crkvom na njihovom terenu, iscrpljujući se dokazujući da su oni pravi borci za istinske hrvatske (nacionalne) interese, odnosno veći moralisti od popova. Odnosno, dragi Vedrane i poštovani dubrovački antifašisti, da pokušam zaključiti paralelom: nema suštinske vrijednosne razlike između nedavne kurtoazne Bernardićeve ženidbene čestitke notornom Bujancu i Titove šminkerske posjete notornom Papi 1971. godine.

 

PS 1. Već prilikom crnogorskog referenduma o neovisnosti 2006. godine imao sam prilično određen stav. Još određeniji kod škotskog 2014. godine. U pogledu aktualnog referenduma o odcjepljenju Katalonije uopće nemam dilemu. Sa današnjom pameti i iskustvom ne bih glasovao za izlazak Hrvatske iz Jugoslavije.

P.S. 2. Ceterum censeo… Uostalom mislim da treba ukinuti: 1) Hrvatsko državljanstvo svima koji ne prebivaju u Hrvatskoj; 2) Ministarstvo turizma; 3) Mostu preko Rijeke dubrovačke vratiti njegovo časno, izvorno ime – Most Dubrovnik.

Ostavite odgovor