RENACIONALIZACIJA_DENACIONALIZOVANOG_

RENACIONALIZACIJA DENACIONALIZOVANOG

Ako nas Mađari u iznenadnom kontranapadu dobrosusjedstva pristanu nasamariti – kad to već toliko želimo – i uvale nam svojih 49 posto dionica INA po „prijateljskoj cijeni“, jao si ga nama! Jer, od poduzeća koje je u 51-postotnom vlasništvu Republike Hrvatske, vidjeli smo i vidimo to na bezbroj primjera, gore je poduzeće u njezinom 52-postotnom vlasništvu, a najgore ono u stopostotnom državnom vlasništvu.

 

Objavljeno u Glasu Grada od 17.1.2017. godine.
 

Stvarni je ekonomski (hrvatski: gospodarski) problem, odnosno objektivna je tržišna istina, po svoj prilici da rafineriji nafte u Sisku (vlasnik INA) nema spasa. Ni u sklopu regionalno relevantnog MOL, a još manje u Plenković-Dalić politički, odnosno populistički proklamiranoj strateški stopostotno renacionaliziranoj INA.

S druge strane, također po svoj prilici, za rafineriju u Rijeci u sklopu tržišno relevantnog MOL još ima nade da opstane kao primjereno modernizirani regionalno relevantni igrač na sve sofisticiranijem i ekološki osjetljivijem tržištu naftnih derivata. Dočim ni Sisku, ni Rijeci, ni INA u cjelini, ni svima nama u Hrvatskoj nema spasa u strateški nacionaliziranoj odnosno socijaliziranoj, dakle nacional-socijaliziranoj (hrvatski, ako ćemo doslovno prevoditi s njemačkoga: ustašiziranoj) privredi.    

Najsjajnije HDZ zvijezde: politički neprikosnoveni premijer Andrej Plenković i ekonomski najrelevantnije i najliberalnije što HDZ može iznjedriti. Martina Dalić, glede i u svezi INA postavili su letvicu nacionalno i socijalno nedokučivo visoko  za nedorasle im konkurente. Za sad, a tek ih je krenulo!

Nitko od ovih i ne pomišlja dovesti u pitanje ni nacionalne ni socijalne, dakako niti dijalektički detektirati nacional-socijalističke, kraće nacističke (hrvatski: zna se kakve) konotacije, odnosno opasnosti koje se kriju u ovakvim retrogradnim odnosno reakcionarnim ekonomsko-političkim sunovratima. Na primjer, mlađahni novoustoličeni vođa najveće oporbene stranke u pismu adresiranom apozito na mene ovijeh dana prdoklači:

„Darko,

ovaj tjedan susreo sam se sa predsjednikom socijaldemokrata Slovenije… Razgovarali smo o uspješnijoj suradnji, te razmijenili iskustva u upravljanju jedinicama lokalne samouprave…

Na žalost, u našoj zemlji gotovo svakodnevno svjedočimo udarima vladajućih na bolji život građana. Nakon porezne reforme, aktualna vlast i dalje pokušava mnogim potezima štititi one koji imaju najviše, te otežavati put onih ljudi koji marljivo rade a imaju najmanje. Moramo nastaviti tražiti rješenja problema s kojima se susrećemo u Hrvatskoj, te istovremeno obnoviti suradnju s našim partnerima i nastaviti surađivati oko izazova na bilateralnoj, regionalnoj i europskoj razini. Tako ćemo uspješno vratiti vjeru ljudi u dobro društvo i vrijednosti, te ojačati naš socijaldemokratski put.

Darko, pridružite nam se razgovoru na društvenim mrežama i web stranici. Vaše ideje, mišljenja i komentari važni su za stvaranje boljeg društva u kojem svi ljudi imaju jednaku šansu!

Vaš, Davor Bernardić“.

Ne, Davore, na gore naznačenom primjeru svih (aktualnih) primjera, razvidno je da aktualna vlast ne preže niti od samoubilačkih poteza kako bi zaštitila radna mjesta ljudi koji marljivo rade (u Sisku), a imaju najmanje (u INA). A Vi, Davore, taj problem ne držite prioritetnim za Vaše ovotjedno cirkularno obraćanje potencijalnim simpatizerima. Smatrate ga apsolviranim, jer ste se već odlučno izjasnili da apsolutno jeste za nacional-socijalizaciju strateške INA, ali nikako  iz sredstava namaknutih prodajom četvrtine dionica HEP. A radi se o tome, nastavljam Vam se „pridruživati u razgovoru na društvenim mrežama“. „Glas Grada“ Vam je najutjecajnija društvena mreža u dubrovačkom kraju, a ja bih stvarno htio biti simpatizer, pa čak i član  ozbiljne moderne socijaldemokratske – ali nikako nacional-socijalističke, stranke.

Stranke koja bi, pa i po cijenu da prividno kratkoročno kompromitira svoje pretpostavljeno izvorno političko poslanje, ščepala iznebuha serviranu joj kapitalnu priliku i raščerečila svoje političke suparnike koji su si ni od koga izazvani  vezali konop oko vrata javno, urbi et Orb(an)i, nametnuvši sami sebi obvezu koju, ufajmo se u Božju providnost, neće moći ispuniti.

A ako nas Mađari u iznenadnom kontranapadu dobrosusjedstva pristanu nasamariti – kad to već toliko želimo – i uvale nam svojih 49 posto dionica INA po „prijateljskoj cijeni“, jao si ga nama! Jer, Davore, od poduzeća koje je u 51-postotnom vlasništvu Republike Hrvatske, vidjeli smo i vidimo to na bezbroj primjera, gore je poduzeće u njezinom 52-postotnom vlasništvu, a najgore ono u stopostotnom državnom vlasništvu. Umjesto INA kojom bi palili i žarili naftaški genijalci ala Andrej ili Martina, ja bih, Damire, politički odnosno socijaldemokratski pritisnuo naše članove u postojećem upravnom odboru INA, pa upregnuo medijski već opjevanu (Dujmović, Starešina) Predsjedničinu srednjoeuropski preorijentiranu hrvatsku gospodarsku diplomaciju da bi se makar očuvala i osuvremenila rafinerija u Rijeci. A puninu svoje socijaldemokratske osjetljivosti pokazao bih u iznalaženju mogućnosti  i sredstava za prekvalifikaciju odnosno zbrinjavanje nesretnika koji će u Sisku ostati bez posla.

S treće strane, na primjer, ekipa iz Mosta bi bulaznila kako su oni veći hrvatokatolici odnosno nacional-socijalisti od kardinala Bozanića, odnosno od premijera Plenkovića i dopremijerke Dalić. Oni bi, ni manje ni više nego ustavom, zabranili svaku mogućnost otuđenja iz neotuđivog državnog hrvatskog (NDH) portfelja svega što oni drže da je iole od nacionalnog interesa. Ili bi u najmanju ruku raspisali referendum – u konkretnom slučaju oko prodaje 25 posto (minus jedna!) dionica HEP. A ako se pokaže da baš ta jedna dionica presudna za ponovni otkup dionica INA – onda bi valjda upriličili dopunski referendum za još i za tu jednu dionicu…    

PS 1 Gosparu Kitaroviću, prema mojim poslovično dobro obaviještenim izvorima, žena Vam je novu godinu dočekala u društvu izvjesnoga Dicka Fuckera, navodno njezine velike simpatije iz američkih studentskih dana. A i njezin tuzemni medijski obožavatelj  Dujmomir Tihović mi je sumnjiv.

PS 2 Ceterum censeo: U ostalom mislim da treba ukinuti: 1) hrvatsko državljanstvo svima koji ne prebivaju u Hrvatskoj; 2) Ministarstvo turizma. 3) Mostu preko Rijeke dubrovačke vratiti njegovo časno, izvorno ime – Most Dubrovnik.

Ostavite odgovor