NJEMAČKA U NJIHOVIM OČIMA

NJEMAČKA U NJIHOVIM OČIMA

Po onoj Krležinoj da „pas razumije oko naših pantalona samo ono što je u nama pasje“ – tako su i Maximilian i Ivica u Trumpa „nanjušili“ ono nacističko, odnosno klero-ustaško u njemu.

 

Vreme_je-Darko_Kaciga

 

 

 

 

 

 

Notorni Ivica Šola u svojoj kolumni u Slobodnoj Dalmaciji od 22. jula 2018. prvo je u nadnaslovu ispalio „Kako su Nijemci zgroženi što nemaju ono što imaju Hrvati. Ali Hrvati to isto ne cijene“. A već naslovom „Post-herojsko društvo i Thompson“ precizira kako su Nijemci post-herojsko društvo koje je svoje zadnje heroje potrošilo u posljednjem njemačkom, dakle Drugom svjetskom ratu. Dočim Hrvati imaju heroja Thompsona, koji junački pjeva (o) herojima zadnjih hrvatskih ratova.  

Srodnu dušu našao je u stanovitom Maximilianu Probstu, novinaru lista „Zeit“ (najčitanijeg njemačkog tjednika), koji s naslovnice poručuju „Sei mutig“ (Budi hrabar) Donaldu Trumpu, njihovoj jedinoj preostaloj nadi u relevantnom političkom svijetu, uoči njegova nedavnog susreta s Putinom. Jer Njemačka ogrezla u „BLAGOSTANJE i VIŠAK SAMOKRITIKE pomiješane u VISOK STANDARD (podvukao D.K.) nema budućnosti, jer je postala ‘post-herojsko društvo’, eutanazirano blagostanjem i konzumerizmom, u kojem prosječni Nijemac nije spreman podnijeti nikakvu žrtvu za bilo kakav viši cilj.

Otklanja(ju) svaku dilemu da pod tim višim ciljevima podrazumijeva(ju) baš one vojne – jer je sve nabrojeno Njemačku učinilo „nakupinom lakomislenih bonvivana, čija je sigurnost u rukama SAD, a oni su od vlastite vojske učinili gomilu tetkica“, jer „Nijemci plješću kada njihov vojnik sudeluje u SPAŠAVANJU LJUDI u slučaju nepogoda, ali rogobore ako, ne daj bože, njemački vojnik mora sudelovati u nekoj savezničkoj misiji, tojest ubijanja ljudi (istakao i dodao zločesti D.K.). Njemačka je postala ne samo post-herojsko, već društvo konzumerističkih anesteziranih kukavica koji nemaju hrabrosti izložiti svoj komfor niti u rađanju djece.

Pa zatim Maximilian dovodi njemačku vodu na svoj nacistički mlin – stoga je uspjeh AfD i takozvanih populističkih pokreta razumljiv, jer zagovaraju sve suprotno: jak identitet (Deutschland über alles), hrabrost da se bude ono što jesi (Deutsche über alles), da si spreman boriti se za to što jesi, za svoj identitet, kulturu (Deutsche Wehrmacht über alles!).

Na to se Ivica spremno nadovezuje i dovršava: „A to je njemačko društvo, uljuljano u multi-kulti koktel začinjen gospodarskom snagom, ali bez vojne, što je za budućnost gubitnička kombinacija sa individualizmom kao šlagom na torti, raskidanim društvenim vezama nacije koja gubi identitet, a kojoj je na čelu ni piškit – ni kakit – Merkel.“ Preko čega mu ja, najveći javno deklarirani fan lika i djela Frau Angele Merkel na ovim prostorima i stari enigmat, ne mogu prijeći a da mu ne uzvratim istom mjerom i pretvorim ga u I-ve-ce Šolju.   

Slijedi paralela s Hrvatskom, koja nema problema sa količinom i kakvoćom heroja, ali su oni izloženi sustavnom omalovažavanju od ovdašnje ljevice koja zareži kad god se istakne „religiozni, nacionalni i kulturni identitet hrvatskog naroda“. Dakako, misli na po-definiciji-neporočne heroje oslobodilačkog Domovinskog rata, koje je „Hrvatska izvodila pred sudove, Hrvatska je od pobjedničke vojske napravila kroz filmove i medijske naglaske nakupinu potencijalnih ratnih zločinaca i parazita“.  

Tobože ne negira on „važnost dobrog standarda i ulogu kruha u ljudskom životu“, „ali momci koji su devedesetih išli golim prsima sa krunicom oko vrata na bajunete, pokazali su što je tajna uspjeha jedne (male) nacije, no mi (sa kime se to Šola ovde identificira – op.D.K.) smo tu rapsodiju herojstva i hrabrosti spiskali zahvaljujući guzonjinim sinovima, koji su u procesu pretvorbe i privatizacije pljunuli na sve ono što je hrvatski bojovnik otvorio svojom hrabrošću i odlučnošću“.

Meni, merkelovski hrabrom hrvatskom građaninu, prva je asocijacija na „guzonju“ u ovom kontekstu je Tuđman. A „tetkici“ Šoli? Da bi sa heroja devedesetih prešao na današnje hrvatske heroje: „Danas je metafora toga hrvatska nogometna reprezentacija koja je pokazala herojstvo i hrabrost, žrtvu za Domovinu, fascinirala cijeli svijet, pa i postherojsku Njemačku“. Uvukao se I-ve-ce Šolja kroz čmarove do srdaca i mozgova svakog ponaosob hrvatskog nogometnog reprezentativca i sa stopostotnom sigurnošću utvrdio da su uspjeli jer „su igrali za nešto što ih osobno nadilazi, za obitelj, za vjeru i domovinu.“ Pa se zaključno pita: „Hoćemo li ovu rapsodiju herojstva i hrabrosti, kao i devedesetih, profućkati? Sudeći prema opstrukciji želja naših nogometnih heroja tko će im pjevati na dočeku, aktualni Plenkovićev režim ima sve kapacitete za to, iako Modrić ne želi plesati kako ‘netko’ drugi svira“. A zapravo glavni i na popratnoj fotografiji u mučeničkoj pozi prikazani heroj teksta Thompson „se u to ne uklapa, jer pjeva o herojima, a ne o njonjama.“

Ono epohalno što Nijemci imaju, a Hrvati nemaju, bespoštedno je i bezrezervno suočenje s najtamnijom epizodom u svojoj povijesti. A kruna, „točka na i“ toga suočenja je grandiozno političko djelo Frau Angele Merkel, za čije vladavine je došlo do možda najvećeg preokreta u novovjekoj društeno-političkoj povijesti svijeta: danas su ona i njezin Deutschland najveći svjetski, dakako i evropski, zaštitnik demokracije, građanskih sloboda i prava, uključujući i istinske kršćanske vrednote. A Amerika, na čelu s Maximilianovim i Ivičinim idolom Donaldom, danas je mutatis mutandis preuzela sramotnu ulogu koje se Njemačka tako uspješno i tako temeljito otarasila kroz proteklih tri četvrt stoljeća. Po onoj Krležinoj da „pas razumije oko naših pantalona samo ono što je u nama pasje“, tako su i  Maximilian i Ivica u Trumpa „nanjušili“ ono nacističko, odnosno klero-ustaško u njemu.

S druge strane, nešto što Nijemci zaista nemaju, a Hrvati imaju, zahvaljujući i kulturološkom i jezičnom jedinstvu sa Srbima, zbog čega, između ostalog, baš njemački slavisti najdosljednije njihov zajednički jezik zovu serbokroatisch jesu – psovke (dubrovački: bjestime). Pa ću iskoristiti ovu jedinstvenu priliku i ne provjeravajući izvorni njemački tekst, već poklanjajući punu vjeru Šolinoj interpretaciji njegovih riječi i smisla, poslati Herr Maximiliana Probsta, ne u jednu nego, koristeći svu raskoš srpskohrvatskog jezika, u tri pičke naci-fašističke matere. A njegove hrvatske istomišljenike u četiri istoimene pizde klero-ustaške.  

Pre četiri godine u Brazilu njemački Elf predvođen, ako ne najboljim, a ono najpouzdanijim, „najnjemačkijim“, baš Frau Angeli Merkel po puno elemenata prispodobivim kapetanom Herr Philippom Lahmom, demonstrirao je, posebice u spektakularnoj polufinalnoj predstavi s domaćinom, eto i na sportskom planu, svu raskoš tog konačno i definitivno oslobođenog njemačkog genija. Nijemci strasno vole nogomet, njihovi stadioni su redovito puni i u nižim ligama, nogomet im je zaista najvažnija (sporedna) stvar na svijetu. Priredili su tada veliko slavlje i spektakularan doček svojim „herojima“, ali nikome u cijeloj Njemačkoj nije palo na pamet da bi iskoristio silni nacionalni naboj i uvalio im kakvoga thompsona koji svoje pjesme počinje sa „Sieg Heil“, ili veliča Anschluss Herceg-Bosne, pardon Austrije Njemačkoj. Ne, jer takvo nešto je važećim njemačkim propisima i općom društvenom klimom jednostavno i beziznimno – najstrože zabranjeno.

Za razliku od Hrvatske, gdje su vrhovni politički i znanstveni autoriteti eksplicite dozvolili upotrebu ustaškog pozdrava „za dom spremni“ u iznimnim situacijama. Pa su Modrić, Rakitić, Dalić i ostali naši nogometaši, čije je da igraju nogomet, a ne da (politički) misle, zaključili da je svekolika atmosfera oko njihova planetarnog sportskog uspjeha, zaista iznimna situacija, koja im dozvoljava da se dodatno provesele sa pjevačem koji predstavlja diljem Hrvatske i Herceg-Bosne legalnu i legitimnu „metaforu“ (neo)ustaštva. A njihovo, kako rekoh, nije da misle i pitaju se čija su oni zapravo reprezentacija, odnosno kako će relevantni svijet, kojega su stvarno zadivili sportskim uspjehom, tumačiti što su cijeli taj, svoj i nacionalni, podvig umotali u celofan „metafore Thompson“. O tome su morali misliti piškit ću – kakit ću Premijer, piškit ću – grlit ću Predsjednica i kakit ću – režirat ću Dolenčić.

P.S. 1 Kao što svojedobno moj školski drug Vojo Šindolić nije propuštao priliku isticati da je Bob Dylan zavrijedio Nobela za književnost, možda se i meni ostvari želja sa Frau Angelom Merkel kao nobelovkom za mir. Tko je u današnjem svijetu zaslužuje više od nje?

P.S. 2. Ceterum censeo… Uostalom, mislim da treba ukinuti: 1) Hrvatsko državljanstvo svima koji ne prebivaju u Hrvatskoj; 2) Ministarstvo turizma; 3) A mostu preko Rijeke dubrovačke vratiti njegovo časno, izvorno ime – Most Dubrovnik.

Ostavite odgovor