KAKO-SE-DUBROVNIK-MOŽE-MJERITI-SA-SPLITOM

KAKO SE DUBROVNIK MOŽE MJERITI SA SPLITOM

A što se politike tiče, na primjer, dok dubrovački gradonačelnik gubi dragocjeno vrijeme i novac koketirajući, između ostalih i s takozvanim antifašistima i takozvanim regionom, korpulentni splitski mu kolega vješto čita znakove vremena i s urođenom, samo pravim, ako ne nacionalnim, a onda svakako regionalnim liderima svojstvenom, nonšalancijom prati trendove. I osigurava harmonično jedinstvo i monolitnost katolibanskog duha u (dalmatinskih) Hrvata.

 

objavljeno 31. 5. 2016. Uz dozvolu autora preneto iz „Glasa Grada“

 

Priznajem: mea culpa, moj grijeh, moj preveliki grijeh. Kajem se što sam se neki dan obrušio na stavove našega dobroga i mudroga župana o nepotrebnosti regionalizacije Hrvatske, štoviše opasnosti koja iz te heretičke ideje proizlazi za hrvatsko nacionalno jedinstvo.

Na planu Crkve u Hrvata, moralnog temelja hrvatskog odnosno dalmatinskog društva, vidjelo se to neki dan kad su splitski dominikanci ugrabili elitni svibanjski termin za direktan HTV prijenos svete mise iz njihovoga hrama na splitskom Pazaru, kako bi njihov gvardijan, notorni Luka Prcela OP, uoči (splitski: užežin) ovogodišnjeg Bleiburga cijeloj hrvatskoj javnosti, od naše tete Jele s Konala do gospođe Kolinde s Pantovčaka, neposredno demonstrirao karakteristični splitsko-dalmatinski crkovni nauk kojega valja dokraja implementirati u svekoliku dalmatinsku, pa i šire, Crkvu u Hrvata.

Ovoga puta je on, koji inače redovito upražnjava svete mise zadušnice za svetoga mu Antu Pavelića i presvetu mu Nezavisnu Državu Hrvatsku, poručio Predsjednici Kolindi, da joj on nikako, dakle valjda ni na svetoj ispovijedi da mu dođe, ne može oprostiti što je nekidan priopćila da NDH nije bila samostalna država i da je bila zločinačka. Na što se ova ekspresno pokrila po ušima i poručila padre Luki da ona njemu sve oprašta, dakle i njegov javno s propovjedaonice, izravno u kamere „katedrale hrvatskoga duha“, deklarirani i demonstrirani eksplicitni ustašluk. Čime je jasno dala do znanja da je ono priopćenje sročila samo za vanjskopolitičku upotrebu, za primiriti Amerikance, Židove i ostale bjelosvjetske narode i narodnosti koji poslovično nemaju ni mrcu empatije za našu tradicionalnu sentimentalnost prema kleroustašiji; a interno, da ga i padre Luka i svi mi ostali možemo tretirati kao šalu malu.

A gdje su tu sad i čime li se bave, kakav nauk propovijedaju provincijski, na primjer naši dubrovački, dominikanci? Mogu li se oni uopće više mjeriti s ovako nadahnutim i crkveno-u-Hrvata nedostižno odmaklim im splitsko-dalmatinskim kolegama?

Ni dubrovački franjevci se nijesu bogznakako iskazali. Dočim su ambiciozni i hrvatsko-dalmatinskom bogu i duhu privrženi splitski franjevci požurili bez oklijevanja poručiti da u ovim stvarima ni malo ne zaostaju za svojim bijelim splitsko-dalmatinskim kolegama.  

A što se politike tiče, na primjer, dok naš gradonačelnik gubi dragocjeno vrijeme i novac koketirajući, između ostalih i s takozvanim antifašistima i takozvanim regionom, korpulentni splitski mu kolega vješto čita znakove vremena i s urođenom, samo pravim, ako ne nacionalnim, a onda svakako regionalnim liderima svojstvenom, nonšalancijom prati trendove. I osigurava harmonično jedinstvo i monolitnost katolibanskog duha u (dalmatinskih) Hrvata. Tako on osobnom nazočnošću i/ili svojim vijencima uveličava priredbu kojom kršni momci svakoga, slučajno se tako poklopilo, desetoga travnja na prigodnom monumentalnom monumentu komemoriraju nikad prežaljenu Nezavisnu Državu Hrvatsku i njezinoga viteza Rafaela Bobana i njihov pozdrav „Za dom, spremni!“; a usput i, službeno još od Tuđmana zabranjenu, stranačku pravašku vojsku. U njenim je redovima, boreći se za ideale Nezavisne Države Hrvatske, Rafaela Viteza Bobana i ilegalnog HOS-a, poginuo i nemali broj Splićana.

I kako se više Dubrovnik može mjeriti sa Splitom, svojim regionalnim centrom – treba li još ovakvih primjera iznositi? Ta, današnji (neo)kleroustaški Split slavi i počasnim mjestom u svojoj najpoznatijoj novovjekoj ulici odaje puno poštovanje jedinici (neo)kleroustaške vojske, koja je za svoje ime izabrala baš ustašu Rafaela Bobana, čovjeka kojega su i ondašnji viđeniji ustaše, poput (polu)dubrovčanina Iva Rojnice, smatrali jednim od najvećih idiota u svojim redovima. Jer da je upravo on bio najodgovorniji što ustaše nijesu preduhitrile partizane ulaskom u Split nakon kapitalacije Italije, a što je rezultiralo presudnim vojničkim i logističkim ojačanjem Titove vojske, te u konačnici njezinom apsolutnom pobjedom u ratu. 

I takvoga „Viteza“ HOS-ovci izabiru za svoga uzora, s njime se identificiraju, s njegovim imenom izvezenim na uniformama i za njegove ustaške ideale bore se i ginu, te baš u Splitu, gradu uz koji se veže Bobanov najveći ratni fijasko, dižu spomenik njegovoj i svojoj promašenoj borbi. A splitski gradonačelnik se na sve to grohotom smije i plješće. I privodi kraju proces pozicioniranja svoga grada kao neprikosnovenog regionalnog kleroustaškog centra. 

         

P.S.

Ceterum censeo…uostalom mislim da treba ukinuti: 1) hrvatsko državljanstvo svima koji ne prebivaju u Hrvatskoj; 2) Ministarstvo turizma; 3), a mostu preko Rijeke dubrovačke vratiti njegovo časno, izvorno ime – Most Dubrovnik.

Ostavite odgovor