HRVATI-I-SRBI---VEČITI-DERBI--I-deo

HRVATI I SRBI: VEČITI DERBI – I deo

U skorom proglašenju zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca za sveca, Srbi kao da ne krive Svetu stolicu, nego Zagreb. Istovremeno su u neshvatljivoj većini za rehabilitaciju Draže Mihailovića i pored svesti da su četnici klali i ubijali i Srbe. Možda jednog dana i to izvagaju kako valja i prihvate nuda veritas (ili na jeziku Bajčetine i okolice – gola istina) – da je naš nosio uniformu i oružje (i naređivao likvidacije), a njihov bio vernik

 

Autor: Dragan Banjac

 

Prvog radnog dana 2016. godine, u koju smo zakoračili apatično koliko i u prethodnih tridesetak, oglasila se i Srpska pravoslavna crkva (SPC). Srpski patrijarh Irinej (rođen 1930. godine u Vidovu kod Čačka kao Miroslav Gavrilović) izjavio je da je SPC protiv kanonizacije nekadašnjeg zagrebačkog nadbiskupa, kardinala Alojzija Stepinca „jer je bio jedna od vodećih ličnosti u pronacističkoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (NDH), a ništa nije učinio da zaštiti srpski narod od genocida”. Gospodin Irinej, navodi (Kurir) je u dva pisma papi Franji poručio kako zbog toga Stepinac ne može biti proglašen za sveca. U prepisci sa Svetom stolicom istakao je, kaže, da nije tačno da je Stepinac spasavao Srbe i Jevreje u Drugom svetskom ratu, već da je podržavao nacistički ustaški režim. „Mi vas, Vaša svetosti, molimo da pitanje kanonizacije kardinala Stepinca skinete s dnevnog reda i prepustite nepogrešivom sudu Božjem”, stoji u prvom pismu koje je Irinej uputio papi Franji.

„Mi smo kazali ono što se istorijski desilo, da je Stepinac bio jedna od vodećih ličnosti toga vremena i da ništa nije učinio da zaštiti jedan narod, jednu crkvu. A mogao je. Nismo dobili odgovor” kaže patrijarh i zaključuje (u ime SPC?) da se „o našim argumentima ozbiljno razmišlja”. Irinej dalje navodi da je i predsedniku Srbije Tomislavu Nikoliću tokom posete Vatikanu rečeno „da papa ne žuri sa kanonizacijom Stepinca”. Prvi čovek SPC se nada odlasku u Vatikan ovim povodom i formiranju komisije koja bi razmotrila „genezu svih događaja Srba i Hrvata iz tog perioda”.

Srpski mediji su pohitali da prenesu pisanje Jutarnjeg lista koji je objavio pismo pope iz Vidova, a kako prenosi Kurir, ustrvdio da je zbog pisanija srpskog patrijarha „kanonizacija Stepinca dovedena u pitanje” – Vatikan neće preskočiti argumente srpske crkve „koji se tiču Stepinčeve ratne prošlosti”.

Vatikanu je uz kosu 11. septembra prošle godine išao i vojvoda od Bajčetine, srpski predsednik Tomislav Nikolić (prva poseta je odložena zbog navodnog kvara na „falkonu” 17.4.2015.) koji je sa papom Franjom divanio o izbegličkoj krizi, potencijalnom prijemu Kosova u Unesko i o ključnoj stvari – proglašenju Stepinca za sveca? U izveštajima iz Rima ističu se dileme iz Zagreba gde u Katedrali, navodno, vodiči već neko vreme turistima ponavljaju: Sada čekamo odluku Vatikana. U ovom trenutku vam ne možemo reći kada će kardinal biti proglašen svecem. Rečeno nam je da će to biti sledeće godine, da će, možda, biti promena, da će biti kasnije… Srbija priželjkuje ovo poslednje i (naročito) četvrto – nikad! Papa je Nikoliću kazao da se Vatikanu „nigde ne žuri”, a lampek-majstor, da bi sve prekrio beznačajnošću, uz priznanje da ni posle 40 minuta razgovora s papom Franjom nije saznao ništa o Stepinčevoj kanonizaciji navodi da je sa Svetim ocem pričao „čak pola sata duže od delegacije iz Kanade”.

Istina, Nikolić se trudio, darivao je papu primerkom Dušanovog zakonika i ilustrovanom Monografijom srpskih manastira na Kosovu, ali… Njegova poseta sagledavana je iz različitih uglova, a jedan od simptomatičnih govori da je problematična (verski analitičar Slobodan Sadžakov) što je predsednik republike (sekularne drževa!) na put krenuo kao izaslanik patrijarha Irineja. Beogradskom rakursu valja dodati dumanje mudrog beogradskog nadbiskupa Stanislava Hočevara. Koliko sam obavešten, veli, zvanični susreti komisije trebalo bi da počnu u oktobru. One ne treba da vode teološke razgovore između dve crkve, već da bolje osvetle istorijski konflikt koji je nastao pre i za vreme Drugog svetskog rata. (Naravno, ništa od svega!) Jedan izveštaj iz Rima javnost obaveštava da je poseta Vatikanu („koja otvara put boljim odnosima Srbije i Hrvatske”) bila – vrlo sadržajna, jer su Nikolić i papa Franja (to ističe i sam Nikolić) „razgovarali čak i o klimatskim promenama”.

Šta kaže druga strana? Poslednje dekade novembra/studenog (23) u emisiji Otvoreno Mislava Togonala na Hrvatskoj radio-televiziji (HRT) o Stepincu su govorili istoričarka Ester Gitman, publicista Slavko Goldštajn, rektor Hrvatskog katoličkog sveučilišta Željko Tanjić, novinar Večernjeg lista Darko Pavičić i Miroslav Akmadža sa Hrvatskog instituta za povijest. Izuzimajući Goldštajna koji je tokom emisije bio na visini zadatka i svog ugleda, ostali, i pored doprinosa da se tema razgrne, očito nisu dorasli (ako je to bio cilj emisije) raspravi koja bi se izdigla iznad i najmanje pristrasnosti. Gutmanova (Jevrejka rođena u Sarajevu, od devete godine odseljena u Izrael) na solidnom srpsko-hrvatskom kaže da je zanimanje za istraživanje života Alojzija Stepinca dobila tokom razgovora sa 67 osoba, spasioca i spašenih, da je od njih saznala da je Stepinac spašavao Židove, pisao Vatikanu da pokrštene Židove koji su iz NDH došli u Italiju ne smiju vratiti. Pomenula je sopstveni slučaj da je „na neki način” spasio nju i njenu majku, jer su i one tada bile u Italiji.

„Stepinac sigurno nije bio zločinac kao što ga je osudilo, ali bio je čovjek koji je živio, imao velika iskušenja u jednom jako teškom vremenu u kojem se on doista često nije dobro snalazio”, kaže Goldštajn, koji je tokom emisije pročitao deo pisma Stepinca tadašnjem ministru unutarnjih poslova Andriji Artukoviću, nekoliko dana nakon osnivanja NDH. Golštajn je rekao da je kardinal u pismu naveo da su rasni zakoni potrebni, što je bio razlog da Miroslav Akdmadža reaguje tvrdnjom da nije pravi način „izvlačiti jednu takvu rečenicu, bez uzimanja u obzir koje je to bilo vrijeme i koji je širi kontekst, nije pravi način”, dodajući da se u istom pismu Stepinac „opširnije osvrće na rasne zakone i osuđuje ih”. Goldštajn je pročitao i deo pisma u kojem Stepinac „podiže glas protiv ubijanja Srba bez da im se dokaže krivnja”. Pavelić mu ništa nije odgovorio, a Stepinac nije dalje insistirao. Goldštaj veruje da je „mogao i morao više” i navodi drugo pismo Paveliću u kojem Stepinac traži da se „humanije postupa s ljudima, naročito sa starijima, ženama i djecom, koji se odvode u logore” i primećuje da „nije bilo niti jedne riječi o tome koliko je nehumano djecu i žene voditi u logore. To je ono što ja tvrdim da nije učinio dovoljno. Trebao je to javno reći”. Goldštajn kao najbolje Stepinčevo delo ističe omogućavanje ljudima u staračkom domu da prežive zadnje dvije godine holokausta na crkvenom imanju kod Brezovice.

Rektor Hrvatskog katoličkog sveučilišta Željko Tanjić je mišljenja da polaženje od pretpostavke da Stepinac nije učinio dovoljno nema smisla, „naročito zato što nitko nije postavio mjeru što je to dovoljno”. Tanjić podvlači da Stepinac „jasno i nedvosmisleno govori o ljudskim pravima, o tome da su svi ljudi stvoreni od Boga i da među njima nema razlike” i da je „osuđivao neljudske zakone koji dijele i nisu na dobrobit hrvatskog naroda”.

Pavičić je podsetio da postoji dokumentacija o trovanju Stepinca i ubrizgavanju kiselina u njegovo telo nakon smrti koje bi ga potpuno razorile da ne bi ostali ostaci u zemlji. Komentirajući kanonizaciju, Pavičić napominje da je Papa nije zaustavio, „već odlučio da, na neki način, preko Stepinca uspostaviti nove odnose, ne da bi umanjo njegovo mjesto, nego raščistio dileme. Danas je Stepinac središnja točka koja iz papine perspektive može spojiti gotovo nespojive stvari – zapad i istok kršćanstva”, tvrdi kolega iz Večernjeg lista.

Nešto više od Otvorenog zagrebao je novinar Slobodne Dalmacije Damir Šarac. On navodi da je malo ko uistinu zahvatio u istorijski kontekst u kojem se zatekao mladi zagrebački nadbiskup, neposredno pre rata, za vreme i nakon rata, šta je govorio i pisao. Još manje se zna, kaže Šarac, što se poslednjih meseci dešava na relaciji Sveta stolica – Srpska pravoslavna Crkva oko proglašenja svetim zagrebačkog nadbiskupa, pogotovo je nejasno zašto Zapadna crkva traži mišljenje Istočne oko nekog kandidata za oltar, jer to nije bila praksa još od 1054. godine, od raskola. Dok se u Srbiji, ne računajući izuzetke izvan prvog ešalona, predstavnici vlasti uglavnom ne izjašnjavaju o sličnim pitanjima koja su za njih osetljiva (najbolji primeri su slučaj Dragoljuba Draže Mihailovića i bratije, o čemu će kasnije biti više govora), u Hrvatskoj se ustaštvo i NDH javno osuđuju i ne posežu za sramnim rehabilitacijama. Primera je mnogo: Stjepan Mesić, Ivo Josipović, Zoran Milanović, bogami i aktuelna predsednica Kolinda Grabar Kitarović. 

HRVATI-I-SRBI---VEČITI-DERBI--I-deo-NDH

Audijencija kod Pavelića

Hrvati ne prećutkuju (prešućuju) da je Stepinac aprila 1941. godine pozdravio osnivanje NDH „…Govoreći vam dakle kao predstavnik Crkve i pastir duša molim vas i pozivam da svim silama nastojite i radite oko toga, da naša Hrvatska bude Božja zemlja. (…) Moramo svuda upozoravati i učiti, da sveti zanos i plemenito oduševljenje u izgrađivanju temelja mlade Države Hrvatske bude nadahnuto strahom Božjim i ljubavlju za Božji zakon i njegove zapovijedi, jer će samo na Božjem zakonu, a ne na lažnim načelima ovoga svijeta, Država Hrvatska moći biti izgrađena na čvrstom temelju…”

U pitanju je bilo oduševljenje koje je među političkim vođama i narodu dugo bilo pritajeno i izašlo kao duh iz boce. Ipak, ne treba zaboraviti i primedbe koje su usledile drugog dana života endehazije. „Desetog travnja bio sam za NDH, ali 11. travnja više nisam bio! Taj 11. travanj moguće je rastegnuti i do dana kad su Hrvati počeli shvaćati kako se radi o kvislinškoj, a ne pravoj vlasti, sa izrazitim zločinačkim karakterom istovjetnim nacizmu, a posebno nakon Pavelićevih veleizdajničkih poteza predaje Dalmacije i proglašenja ‘hrvatskog kralja’ Tomislava II, čije je žezlo trebao nositi Aimone, princ od Savoje i vojvoda od Spoleta, koji je imao toliko soli u glavi da se nikad nije pojavio u svojoj ‘kraljevini’”, zapisao je disidentski književnik Vinko Nikolić.

Može biti da naša Crkva (SPC) i patrijarh Irinej ne znaju ili, možda, kao većina naroda ne želi da zna kako je zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac reagovao na ustaške zločine? Nekoliko nedelja pred ustanak u Sisku (14. svibnja 1941.) Anti Paveliću, prvom čoveku novostvorene kvisliške države šalje protestno pismo u kome navodi: „Ovaj čas primio sam vijest, da su ustaše u Glini postrijeljale bez suda i istrage 260 Srba. Ja znam, da su Srbi počinili teške zločine u našoj domovini u ovih dvadeset godina vladanja, ali smatram ipak svojom biskupskom dužnošću da podignem svoj glas i kažem, da ovo po katoličkom moralu nije dozvoljeno, pa Vas molim, da poduzmete najhitnije mjere, na cijelom teritoriju NDH, da se ne ubije nijedan Srbin, ako mu se ne dokaže krivnja radi koje je zaslužio smrt…” Dvadesetog maja (šest dana kasnije) 1941. i ministru unutrašnjih poslova (Andrija Artuković) upućuje protestno pismo protiv nošenja židovskog znaka. Jula iste godine šalje dopis poglavniku o sabirnim logorima, traži humani odnos prema logorašima, da im se osigura dovoljno hrane, lekarska pomoć i mogućnost kontakata s porodicom.

Nadbiskup Stepinac nije osudio postojanje sabirnih logora, što mu mnogi zameraju. Pre desetak godina u Zagrebu je upriličena dvodnevna rasprava posvećena verskim pitanjima i verovanju na bivšim jugoslovenskim prostorima. Na marginama skupa don Ivanu Grubišiću i teologu Peteru Kizmiču nametnuo sam pitanje kardinalove krivice vezane za logore. Nisu branili nadbiskupa, ali rekoše da se pitanje može i drukčije postaviti: Da li je bio za osnivanje i je li mogao da spreči njihovo formiranje? Stepinac je u februaru 1943. godine Paveliću pisao povodom Jasenovca i ubistva sedam slovenačkih sveštenika: „Reći će se, da su bili protudržavno raspoloženi. Zašto nisu izvedeni pred sud? Ovo je sramotna ljaga i zločin, koji vapije u nebo za osvetom, kao što je sramotna ljaga čitavi Jasenovac za NDH. Čitava javnost, a napose rodbina ubijenih traži zadovoljštinu, odštetu, izvođenje krvnika pred sud. Oni su najveća nesreća Hrvatske!”

Jedna od tačaka optužnice (na suđenju 1946. godine) Stepincu bilo je pokrštavanje pravoslavnih Srba. Objašnjavao je kako je pokrštavanje kao i prekrštavanje nemoguće, budući da se jednom krštena osoba ne može ponovno krstiti. U tajnim uputstvima svim sveštenicima, navodi fra Aleksa Beningar u Stepinčevoj biografiji, nadbiskup ih upozorava da „u ovom vremenu ludila i divljaštva postupaju suprotno javnim uputama i pravilima po kojima treba detaljno provjeravati motive i znanje svakog tko želi prijeći na katoličanstvo: Kada dođu k vama osobe židovske ili pravoslavne vjeroispovijesti, koje se nalaze u smrtnoj opasnosti, pa zažele konvertirati na katolicizam, primite ih, da spasite ljudske živote. Ne zahtijevajte od njih nikakvo specijalno vjersko znanje, jer pravoslavni su kršćani kao i mi, a židovska je vjera ona iz koje kršćanstvo vuče svoje korijene. Uloga je i zadaća kršćana u prvom redu spasiti ljude. Kada prođe ovo vrijeme ludila i divljaštva, ostat će u našoj Crkvi oni koji budu konvertirali zbog uvjerenja, dok će se ostali, kada opasnost prijeđe, vratiti u svoje…”

Kontroverzni Stepinac se otvoreno suprotstavio zločinačkoj prirodi ustaštva i nacizma. Tokom mise na blagdan Krista Kralja u zagrebačkoj katedrali (25. oktobra 1942.) rekao je: „Prva stvar koju tvrdimo jest, da su svi narodi bez iznimke pred Bogom ništica. Drugo što tvrdimo jest da svi narodi i rase potječu od Boga. Stvarno postoji samo jedna rasa, a to je Božja rasa. Treće što tvrdimo, svaki narod i svaka rasa, kako se danas odrazuju na zemlji, imade pravo na život dostojan čovjeka i na postupak dostojan čovjeka. (…) Nitko nema pravo da na svoju ruku ubija ili na koji mu drago način oštećuje pripadnike druge rase ili narodnosti. To može samo zakonita vlast, ako je nekome dokazana krivica, radi koje zaslužuje kaznu…”

Dokumenti tog vremena beleže reakciju nemačkog izaslanika, koji je posle mise bio veoma ljut: „Da je ovo izgovorio u Nemačkoj, ne bi živ sišao s propovedaonice!” Poznato je da nije bio omiljen kod ustaške vlasti. Jednom prilikom rekao je Paveliću da se ne mogu istrebiti sa zemlje Cigani ili Židovi, („jer ih se smatra inferiornom rasom”), Pavelić ga je posle prijema pred ustaškim dužnosnicima nazvao „magarcem i balavcem”, a više ga nije pozivao na protokolarne skupove. Nemci su ga smatrali provokatorom, ustaše su ga 1942. kanili uhapsiti, a godinu dana kasnije bio je meta atentata. Odustalo se u zadnji čas, navodi istoričar Dr Ivo Banac u knjizi Hrvati i Crkva.

MRZIM NACIZAM
U trenutku izbora za zagrebačkog nadbiskupa 36-godišnji doktor teologije Alojzije Stepinac bio je najmlađi biskup na svetu. Tri godine pred II svetski rat (1937) bio je ordinarij, a iste godine čehoslovačkom je ambasadoru Girsi rekao: „Mrzim nacizam. Za mene on znači isto što i boljševizam. Na jednoj strani napravili su Staljina bogom, a na drugoj su izmislili neko novo poganstvo…” Na suđenju je izjavio „da je vrapcima na krovu bilo poznato, da ja nikada nisam bio persona grata ustaškog pokreta, niti ustaša, niti položio prisegu Paveliću, kao što su vaši činovnici koji danas ovdje služe. Ne, ja bih gospodo bio obična ništarija, kad ja kao katolički nadbiskup, Hrvat, ne bih služio svom narodu u vrijeme kad je bio jedno bespravno roblje u bivšoj Jugoslaviji”.
Govoreći ko je za njega vlast, on je na sudu zapitao da li je to možda Draža Mihailović, kao jugoslavenski ministar vojske? Je li bila vlada u Londonu, ili ovi ovdje? Tko je bio za mene vlast? Ja moram ponovno reći, vi ste za mene vlast od 8. maja 1945. godine i prije toga nikakva vlast. Gdje je moguće u svijetu slušati dvije vlasti − vas u šumi i ove u Zagrebu? To niti ide po katoličkom moralu, niti internacionalnom pravu ili narodnom pravu. I, dakle, u situaciji u kojoj smo se nalazili i po principima međunarodnog prava, nismo mogli ignorirati vlast, koja je ovdje bila, pa makar bila to ustaška, kao što vi govorite, kad se ona tu nalazila, a ne vi”.
Iako su brojni oni koji su verovali da njegov život nije bio u opasnosti i da je mogao učiniti više za Srbe i Židove, sveštenik SPC u Zagrebu Jovan Nikolić napisao opširan izvještaj o spašavanju Srba za vrijeme Drugog svjetskog rata. Po službenoj dužnosti Stepinca je branio Ivo Politeo (Split 1887 – Zagreb 1956), prvi predsednik (1929) Hrvatske advokatske komore. Zastupao je i Josipa Broza Tita u Bombaškom procesu 1928. godine, Aliju Alijagića, atentatora na ministra unutarnjih poslova u Vladi Kraljevine SHS Milorada Draškovića, a bio je (1931) i predsedavajući Advokatske komore Jugoslavije. Njegov odbrambeni govor na suđenju kardinalu Stepincu smatran je tada najvišim dometom advokatske veštine iako je za pripremu odbrane imao kratak rok i bio mu je dozvoljen tek jedan razgovor sa zatočenim kardinalom.
„Oni isti koji se sada smiju, ako su tada bili u Zagrebu, šutjeli su, prolazili mirno i bez prosvjeda na ulici mimo okupatorskih vojnika i ustaša i − da se poslužim riječima druga predsjednika suda − držali figu u džepu. Ali tko nije šutio, tko je javno prosvjedovao − bio je nadbiskup Stepinac! Htio bih vidjeti onoga tko je na okupiranom području − ne izvan ovoga − neposredno pred okupatorom i pred ustaškom vlasti onako otvoreno, energično i često prosvjedovao protiv svih nasilja okupatora i ustaša! Neka se, dakle, danas ne hvale i ne podsmjehuju onome koji se na djelu pokazao daleko junačkijim od njih”, rekao je pored ostalog Politeo.

Nakon ulaska partizana u Zagreb, Stepinac je uhapšen, potom pušten. Početkom juna 1945. godine sastao se sa Josipom Brozom Titom koji mu je predlagao odvajanje hrvatskih katolika od Rima. Stepinac je to odbio i nazvao apsurdom. Krajem juna iste godine hrvatski biskupi objavili su Pastirsko pismo, protestvujući protiv oduzimanja slobode delovanja Katoličkoj crkvi i nasilja komunističkih vlasti nad narodom, neistomišljenicima i klerom. Do 1945. godine partizani i OZNA ubili su 240 sveštenika, časnih sestara i bogoslova, a u poratnom periodu još 263 pripadnika crkve. Vlast u Beogradu je bila nespokojna i Tito je od apostolskog nuncija u Beogradu (Patrick Hurley) tražio da skinu Stepinca i imenuje drugog nadbiskupa, u protivnom će ga strpati u zatvor. Uhapšen je 18. septembra naredne, 1946. godine. Posle jednogodišnje medijske kampanje, pod nadzorom državnog tužioca Jakova Blaževića, organizovan je proces, koji je nadbiskup nazvao partijskim sudom. Glavni sudija bio je dr Žarko Vimpulšek kojem je Stepinac spasio glavu kad su ga ustaški agenti uhapsili zbog pružanja pomoći komunistima… Tužilaštvo je optužnicu iznosilo puna dva dana, a odbrani je ostavljeno – dva sata! Stepinac je osuđen na 16 godina strogog zatvora u Lepoglavi. Posle pet godina (pod pritiskom svetske javnosti) premešten je u kućni pritvor u rodnom Krašiću, uz stalni nadzor agenata. Iz Lepoglave u Krašić ga je vozio Josip Manolić, visoki dužnosnik Udbe, a posle demokratskih promena devedesetih predsednik Vlade RH.

Damir Šarac pretpostavlja da je 1960. godine Stepinac (62) umro „i od trovanja u lepoglavskoj tamnici” – da su mu komunistički agenti na obdukciji „uzeli srce kako ne bi postalo predmet štovanja”, a propaganda ga je do raspada Jugoslavije nazivala „ustaškim kolaboracionistom i narodnim zločincem”. Za kardinala je proglašen 1952. godine, ali nikad nije otišao Papi po grimizni šešir, zbog straha da se više neće smeti vratiti u Hrvatsku. Pokopan je u zagrebačkoj katedrali, a papa Ivan Pavao II proglasio ga je blaženim, s titulom mučenika.

-Kraj prvog dela-

One Comment

  • Odlican tekst.
    Treba dodati da je A. Karadjordevic odobrio postavljanje Stepinca rekavsi da „mladic dobrovoljac koji je bio na Solunskom frontu ne moze biti neprijatelj Srba“.

    A tamo je otisao posle proboja fronta, iz italijanskog zarobljenistva, kako bi se dokopao slobode (bio je zarobljen kao mobilisani Austro-Ugarski vojnik).

    Ni aktuelni ‘prestolonaslednik’ prestola koga nema nije pametniji, osim kada treba spiskati 8 miliona evra poreskih obveznika – koliko im je do sada udelila ova banana republika, otevsi od pauperizovanih gradjana (kao Superhik iz Alan Forda).

    Drugo, po recima jedog visokog predstavnika Patrijasrije, SPC je pozvana u komisiju za kanonizaciju Stepinca kako bi se izbeglo pogorsanje odnosa sa celim pravoslavnim svetom zbog Stepinica, jer su Vatikanu mnogo vazniji dobri odnosi 1,2 milijard katolika sa 300 miliona pravoslavnih, nego marginalne razmirice nekoliko miliona Srba i Hrvata.

    Zato od kanonizacije nece biti nista, bas za zivota ovog pape.

Ostavite odgovor