JEZIKOSLOVCI-ILI-LINGVISTI-Deklaracija_o_zajednickom_jeziku

DEKLARACIJA O ZAJEDNIČKOM JEZIKU: JEZIKOSLOVCI I LINGVISTI

Gospodo, hrvatski lingvisti! Ne zloupotrebljavajte ime narodno i ne kockajte se s njegovom dobrobiti! Narod je svoje odavno rekao i svoj jezik definitivno nazvao – hrvatskim. I to mu nitko ne može oduzeti. Baš kao ni Srbima da ga zovu srpskim, Bosancima – bosanskim, a Crnogorcima koji ga tako doživljavaju  – crnogorskim. 

 

Vreme_je-Darko_Kaciga

 

 

Autor: Darko Kaciga Dubrovčanin

 

 

 

U percepciji vodećih hrvatskih jezikoslovaca (srpski: lingvista) hrvatski se narod – za kojega kažu da o njemu ovisi hoće li hrvatski jezik ostati hrvatski i nakon nekidašnje završne promocije Deklaracije o zajedničkom jeziku u Sarajevu – sastoji poglavito od njih, predvodničke (srpski: avangardne) hrvatske jezikoslovne gerijatrije palijativno zbrinute po razredima Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, te njihovih kolega koji u iščekivanju da im se navrši vrijeme za Akademiju.

To su oni koji upražnjavaju raznorazne aktivnosti kroz tijela Matice hrvatske, ili Hrvatskog instituta za povijest, ili za Iva Pilara. A oni skromniji među njima, potpuno se posvećuju podučavanju hrvatskog jezičnog ekskluziviteta i inokosnosti po lingvističkim katedrama zagrebačkih i inih filozofskih (srpski: filoloških) fakulteta i drugih (hrvatski: inih) visokih, viših i najviših škola, instituta i akademija u Hrvata.

Tako doajen hrvatskog jezikoslovlja akademik Radoslav Katičić, jedan od, ne pukih potpisnika nego pisaca još One deklaracije od prije 50 godina, kaže da nam (pot)pis(ni)ci Ove deklaracije „ne daju mira, ne daju da se konsolidiramo“. Pri tome ne ostavlja ni trunke sumnje tko je žrtva toga uznemiravanja odnosno uskrate  konsolidiranja. To je cijeli hrvatski narod, odnosno to smo svi mi – jer „sve ovisi o nama samima, o tome kakav ćemo otpor kao narod pružiti. Hoće li to biti jedan jezik, to zavisi od nas. Ako to ne želimo prihvatiti, ništa se ne može dogoditi.“

Osim sebe samoga, kao predvodnika s najmanje 50 godina staža, on zasigurno pod „cijelim hrvatskim narodom“ smatra i svoje kolege akademike poput Ranka Matasovića ili Augusta (hrvatski: Kolovoza) Kovačeca. Recimo ovaj potonji, tajnik Razreda za filološke znanosti HAZU, znanstveno odgovorno i argumentirano je definitivno presudio da je riječ o „bedastoći i provokaciji kojoj ne treba pridavati preveliku pozornost“. Iako to kvalificira i kao „soft Memorandum 3“, odnosno kao „skup iskompleksiranih ideja o jeziku koji se ne temelji ni na kakvoj objektivnoj stvarnosti“. Pa se pita „koja je razlika između ‘varijante’ i ‘jezika’“, te slavodobitno zaključuje da „po tom istom načelu, značilo bi da su hrvatski, slovenski, češki i ruski varijante slavenskog jezika“. 

A nešto mlađi kolega mu, docent Dr Marko Alerić, predstojnik Katedre za metodiku nastave hrvatskog jezika i književnosti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, dopunjuje ga i povijesno-politički produbljuje: „Stvaranje na umjetan način zajedničkog jezika toliko pogađa Hrvate, jer je usmjeren na ono na što smo najosjetljiviji. Ne kaže se bez razloga da jezik znači narod, a to znači identitet.“

Tako, zaključujem, svoga jezika, dakle ni naroda, niti identiteta nemaju ni siroti Amerikanci, ni Kanađani, kako oni u frankofonskom Quebecu, tako i oni u anglikanskom ostatku te bijedne zemljice na sjeveru Sjeverne Amerike, ni par stotina milijuna Meksikanaca na jugu – odnosno Brazilaca, Argentinaca ili Čileanaca još južnije, odnosno Australaca na svom kontinentiću, odnosno jadnih, nacionalno obespravljenih Austrijanaca ili duhovno, nacionalno i materijalno osakaćenih Švicaraca u srcu Evrope.

Tako dakle narod doživljava intelektualna jezikoslovna krema u matičnoj nam prijestolnici. A u nas u eksklavi, kako još nemamo ni filozofskog ni filološkog ni fakulteta ni akademije – narod je prisiljen sam sebe reprezentirati. Recimo na Osojniku. Stariji Sočani i Salačke se sjećaju intenzivnog prometa hercegovačkih ljudi, tovara i dobara iz susjednih Grebaca i cijelijeh Bobana, pa i iz udaljenijih krajeva kroz njihovo selo na proputovanju za Grad odnosno Grušku placu.

I sa svima – bili pravoslavci, katolici ili muslimani – su komunicirali na zajedničkom im jeziku. Službeno ime toga jezika se mijenjalo i u hrvatskom Osojniku i tamošnjoj osmoljetki (koju je pohađalo i dosta djece iz obližnjih hercegovačkih sela), i u (bosansko)hercegovačkim Grepcima i Bobanima. Sočani su između sebe taj jezik vazda zvali hrvatskim, pravoslavni Grebačani valjda srpskim, tamošnji katolici valjda hrvatskim ili hrvatsko-srpskim, a muslimani vjerojatno srpsko-hrvatskim. No, bez obzira kako su ga i u kojoj prilici zvali, svi su uživali u blagodati (srpski: blagodeti) da govore istim jezikom koji im omogućuje potpuno međusobno razumijevanje.

Od uzajamne tragedije 1990-tih dogodile su se drastične demografske, ekonomske, dakako i političke promjene. Novoustoličene inokosne političke i jezikoslovne vlasti s obje strane barikade naprđene na putu Osojnik – Grepci, svojski su se potrudile i neumorno se nastavljaju truditi da svoje narode povuku još i u ambis jezične diobe. Pa tako danas iz mahom već urušenih kuća humano preseljenih Grebačana – što u Dubrovnik što u Trebinje – u međuvremenu udomaćeni, te već nacionalno i jezično osviješteni poskoci (hrvatsko-srpski: crnokruzi) sikću jedni na druge, što na usiljenom hrvatskom (točno, tisuća, operirati, tijek, otpadci, Stolca, ne ću…), što na srpskoj ekavici, a što jednima i drugima pristaje ko babi minica ispod koje viri guzica.

Potpisao sam Deklaraciju o zajedničkom jeziku – jer unatoč svim, sve teže izdrživim 25-godišnjim intenzivnim naporima vladajućih političkih, akademijskih i jezičnih oligarhija u odnosnim (pri)prostim faktorima na koje se raspala Jugoslavija da im zatruju jezik(e), ovdašnji narod(i) uspjeli su očuvati svoj zajednički južnoslavenski jezik, dakako i njegove varijetete.

Potpisao sam Deklaraciju jer hoću biti ponosni govornik velikog (indo)evropskog jezika kojim se međusobno tečno sporazumijeva respektabilnih 20-tak milijuna Južnih Slavena, a ne 3-4 milijunčića plačipizdica koji bi identitet gradili na stalnom kenjkanju o svojoj svekolikoj, dakako i jezičnoj, ugroženosti.   

Potpisao sam Deklaraciju jer je prevladavajuća znanstvena istina u relevantnom lingvističkom odnosno slavističkom svijetu – u koji, nažalost, ne možemo ubrojiti većinu naših, a ima biti ni srpskih vodećih lingvista. Jer su oni svoje znanosti, baš kao i većina ovdašnjih povjesničara, žrtvovali svojim političkim odnosno etničkim predrasudama – da se na ovim prostorima (srpski: u regionu) govori serbokroatisch, odnosno serbocroatian, odnosno serbocroato.

Ja sam taj, svoj materinji, jezik uvijek zvao (samo) hrvatskim imenom. I nastavit ću ga tako zvati i kad mi se omakne, a sve mi se češće, deboto iz despeta, omiče: i „tačno“, i „hiljada“, i „Evropa“, i „otpaci“ i „izvaci“. A službeno znanstveno lingvističko ime bi mu trebalo biti ono što taj jezik stvarno jest: južnoslavenski jezik. I to, što je propustila (tako) ga imenovati, moja je zamjerka Deklaraciji.

Gospodo, hrvatski lingvisti! Ne zloupotrebljavajte ime narodno i ne kockajte se s njegovom dobrobiti! Narod je svoje odavno rekao i svoj jezik definitivno nazvao – hrvatskim. I to mu nitko ne može oduzeti. Baš kao ni Srbima da ga zovu srpskim, Bosancima – bosanskim, a Crnogorcima koji ga tako doživljavaju  – crnogorskim.  A narod hrvatski govori, baš kao i narod srpski, i bosanski i crnogorski jezikom koji im omogućuje elegantno međusobno (spo)razumijevanje.

Vaš bi zadatak bio da pomažete narodu/ima da mu/im međusobna komunikacija bude što tečnija i bezbrižnija, a ne da dižete umjetne barikade između naroda i još umjetnije između jezika. Vaš bi zadatak bio, na primjer, da inicirate znanstvenu raspravu o neadekvatnosti odnosno diskriminantnosti naziva srpsko-hrvatski, odnosno hrvatsko-srpski u odnosu na ostale narode koji govore tim jezikom. Vaš bi zadatak bio, kad bi umjeli, a boj’se i smjeli, iznjedriti bolje ime za taj jezik od moga. Južnoslavenski jezik!      

P.S. Ceterum censeo…uostalom mislim da treba ukinuti: 1) hrvatsko državljanstvo svima koji ne prebivaju u Hrvatskoj; 2) Ministarstvo turizma; 3), a mostu preko Rijeke dubrovačke vratiti njegovo časno, izvorno ime – Most Dubrovnik.

         

One Comment

  • IBJ kaže:

    Dodao bih ovome još samo jednu divnu narodnu izreku koja bi dobro poslužila kao podnaslov: „Zovi me i loncem, ali nemoj da me razbiješ.“

Ostavite odgovor