BOŽE, GDJE SI SADA

BOŽE, GDJE SI SADA?

Nacionalisti uistinu jesu razorili tamošnju (i amošnju) idilu skladnog (su)života. Srpski nacionalizam je srpski problem – ali mene muči nacionalizam koji je zavladao u Hrvatskoj i koji je dao svoj lavovski doprinos izbijanju rata na svom teritoriju.

Vreme_je-Darko_Kaciga

 

 

 „Glas Grada“ 3. februara 2018.

 

 

 

Povod za najnovije zborovanje dubrovačke kleroustašije u njezinu ustaljenom okupljalištu bio je predstavljanje knjige „Vukovarska bolnica svjetionik u povijesnim olujama hrvatskog istoka“, autora Dr Iva (hercegovački: Ive) Lučića, tamo već udomaćenog veterana obavještajnog podzemlja (neo)ustaške zajednice, odnosno  republike Herceg-Bosne. On je, nakon formalne propasti navedene nezavisne plemenske tvorevine na teritoriju Bosne i Hercegovine, prebjegao u Hrvatsku i „uhljebio“ se u Institutu za povijest, sa konspirativnom zadaćom da usadi herceg-bosanske standarde u hrvatske povijesne, a i suvremene zbiljnosti.

Kaže da ga je na pisanje knjige isprovocirala „teza da je sve do devedesetih u Vukovaru bilo krasno i divno živjeti, a da je u toj zajednici odjednom sve puklo kad su došli nacionalisti“. Pa se upustio u istraživanje kojim je utvrdio da to zapravo nije tako, jer su uzroci puno dublji i da sežu 150 godina unatrag.

Ponosni autor upinje se dokazati kako je sve podredio rasvjetljavanju istine, kako pomirenje nije moguće bez istine i bez priznanja žrtve, bez pijeteta, poštovanja. Njegov zagrebački predstavljač i istomišljenik Dr Andrija Hebrang tobože mu predbacuje „kako mu je najveća mana to što misli da ćemo uspjeti s istinom“. Na istini inzistira i urednik knjige Dr Ante-Zvonimir Golem, koji kaže: „U kontekstu obrambenog Domovinskog rata se jako puno koristi pojam istine. Koriste ga svi, pa i oni koji manipuliraju s njom, a i oni koji žele promovirati neistinu. Svoju istinu ima svatko, ima i međunarodna zajednica, ima i Haški sud, ima i neprijatelj. Što je onda prava istina? Po definiciji to je doživljaj i percepcija doživljenog.“

Na primjer, istina o sigurnosno-obavještajnom ozračju Hrvatskog vijeća obrane (HVO) Herceg-Bosne, miljeu  iz kojega je poniknuo današnji doktor hrvatske institucionalne povijesti Ivo Lučić,  kako je doživio danas umirovljeni brigadir Hrvatske vojske Dušan Viro, izgleda ovako:

„Iz drugoga pokušaja, pozvavši se na dužnost koju sam obnašao, početkom listopada 1993. godine ulazim u logor H. u zapadnoj Hercegovini. Na osobno traženje, mimo službenog programa posjeta, te unatoč protivljenju upravitelja, ulazim u objekt gdje su smješteni zatočeni Muslimani. Na ulazu šok. U susret mi u valovima dolazi gomila naizgled hipnotiziranih ljudi. Blijedi, raščupane kose, odjeveni u dronjke, usporenih koraka i ukočenih tijela s nevjerojatno otupljenim pogledima, zagledani u daljinu, nijemo su šetali u tišini. Ovi izgubljeni ljudi izgledali su poput aveti upravo pristiglih iz zagrobnog svijeta.

U prvi mah, ponesen nestvarnim prizorom pomislio sam da se možda radi o režiranoj predstavi, sceni iz kakvog nadrealističkog filma… Pozdravljao sam ih, no nitko me nije niti pogledao. Vijugao sam između njih kako bih izbjegao sudaranja s njihovim tijelima. Za svega nekoliko trenutaka utopio sam se u moru ljudskih krhotina koje su besciljno lutale širokim hodnicima zgrade koja je nekada bila škola.

Zatražio sam razgovor s medicinskim osobljem. Liječnici, i sami zatočenici, objasnili su mi da je takvo psihičko stanje kod ovih ljudi posljedica višemjesečnog boravka u zatvorenom prostoru, te neprekidne izloženosti jakom stresu. Zatražio sam od upravitelja da mi izdvoje deset zatočenika različitih dobnih skupina, obrazovanja, podrijetla i slično. Razgovaramo bez nazočnosti predstavnika HVO-a. Odmah na početku sam im rekao da je sve što ja mogu učiniti za njih, na žalost samo to da ću sve što čujem od njih, po svojoj savjesti, načiniti istinito izvješće svojim nadređenima.

U početku sam osjetio silan strah tih ljudi. Razgovor nikako da krene. Odjednom ustaje mladić, treća godina studija elektrotehnike u Mostaru. Otvara usta. Govori kako su mu četka i pasta za zube nedostupni već tri mjeseca. Pokazuje tri preostala prednja zuba. Paradentoza je uzela danak. Sve zlo koje ga je snašlo on lakše podnosi, ali pasta za zube bi mu bila kao dar s neba. Odjednom govore svi. Mole me da zapisujem. Kažu mi da im najteže pada kad ujutro izdvajaju „dragovoljce“ koje odvoze na prve borbene linije kopati rovove. Mnogi njihovi drugovi, kažu, pogibaju od snajperskih hitaca Armije BiH. Redaju se priče o strašnim ljudskim sudbinama.

Potresen svime što sam čuo, pitam ih na kraju što mogu učiniti za njih. Student me zamolio da mu nabavim pastu i četku za zube… Od upravitelja tražim dopuštenje da odvedem svoje sugovornike u supermarket u zapadnom dijelu Mostara. Neće ni da čuje. Inzistiram… Prati nas vojna policija. Mom sjedalu pristupa stariji čovjek i kaže mi da su poželjeli da ova vožnja nema kraja. Šutim, stid me je. Ulazimo u samoposlugu. Vojna je policija ispraznila objekt od drugih kupaca. Ostao sam zatečen skromnim izborom ovih nesretnih i napaćenih ljudi. Student je doslovno uzeo samo jednu pastu i četku za zube…

Vraćam ih, moleći ih da uzmu dovoljno zaliha. Neugodno im je… Vraćamo se u logor. Rastajemo se u tišini. Suze su u očima, njihovi me pogledi čine nervoznim. Pitaju me za ime. Ja sam vojnik koji samo želi ostati čovjekom, odgovaram, takvog me pamtite. Odlazim duboko potresen, tuga i nemoć su me razdirali. Znao sam da prepuštam ove nedužne ljude neizvjesnoj sudbini koje ludilo rata nosi sobom. Bože, gdje si sada?“

(Dušan Viro, Izvadak iz vlastitog dnevnika, Mostar, listopad 1993. godine. Objavljeno na 233. i 234. stranici njegove knjige „Slobodan Milošević – anatomija zločina“ (Profil International, Zagreb, 2007.) kao fusnota uz navod kako su Srbi sredinom 1992. godine po istočnoj Bosni počeli osnivati koncentracijske logore).

Istina koje se mi sredovječni i stariji hrvatski odnosno jugoslavenski građani sjećamo, a herceg-bosanski ustašoidi se po definiciji svoga prokletstva sa njome ne mogu i ne smiju miriti, pa uranjaju u dubinska povijesna istraživanja kako bi opovrgnuli notornu istinu da se u bogatom Vukovaru (kao i u bratskom mu Dubrovniku) već od sredine šezdesetih pa do kataklizme početkom devedesetih prošlog stoljeća živjelo tako „krasno i divno“, kako se vjerojatno više nikad i nigdje neće živjeti. I da nacionalisti uistinu jesu razorili tamošnju (i amošnju) idilu skladnog (su)života. Srpski nacionalizam je srpski problem, a mene muči nacionalizam koji je zavladao u Hrvatskoj i koji je dao svoj lavovski doprinos izbijanju rata na svom teritoriju.

„Poguba ljudske naravi“ – koja nam  se jednostavno nije smjela dogoditi! A pogotovo ne uz cijenu koju je platio Vukovar (i Dubrovnik). Odnosno po cijenu onoga u što se  Vukovar (pa i Dubrovnik koji se zavarava iluzijom turizma) izrodio i kako, punih dvadeset godina nakon mirne reintegracije, vegetira. A što je Dr Lučić, u falu dakako, izvrsno dijagnosticirao završno proširivši svoju metaforu sa bolnice na cijeli Vukovar: „Vukovar mora biti svjetionik Hrvatske“. Vukovar već neizdrživih i neoprostivih dvadeset godina  jest svjetionik na istočnom kraku slijepog  crijeva Hrvatske odnosno slijepe kifle Tuđmanove (a Dubrovnik na južnom). Svjetionik koji svojim noćnim svjetlosnim aćenima, a dnevnim fatalističkim zdujanjem na nacionalistički izoliranoj hridi senjava svakom namjerniku, a posebno mladom i ambicioznom, da ga zaobilazi u što širem luku.

Pa Dr Lučić, opet dakako u falu, kokolava nama Dubrovčanima da mi najbolje možemo shvatiti ratnu tragiku Vukovara. Da, tragičnu uzaludnost idiotskog nacionalističkog rata koji nas je pogodio, pa čak i neizmjerne žrtve vukovarske (i dubrovačke) bolnice. 

P.S. Ceterum censeo… Uostalom mislim da treba ukinuti: 1) hrvatsko državljanstvo svima koji ne prebivaju u Hrvatskoj; 2) Ministarstvo turizma; 3) mostu preko Rijeke dubrovačke vratiti njegovo časno, izvorno ime – Most Dubrovnik.

Ostavite odgovor

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.