Društvene mreže mogu da zamene prave (tradicionalne) medije samo u glavama polupismenih, samoljubivih i naivnih ljudi. A javna sfera i rasprave koje se u njoj...
Posle 2000. godine u Srbiji naglo je skočila upotreba reči „kompromis“. Međutim, u praksi srpske elite – političke (a i intelektualne, koja se postavila kao...
Eh, kad bih mogao da pročitam pet ovakvih članaka mesečno u srpskim medijima, o ključnim temama, bio bih mnogo manje zabrinut za sudbinu svoje zemlje.
Već neko vreme spadam u onu vrstu „čudaka“ koji skoro da više ne uključuju televiziju na kojoj su retki dobri (a najčešće bajati) filmovi ispresecani beskonačnim sekvencama ekonomske propagande, a neurotoksični „reality“ programi ispresecani još malignijim pasažima političke propagande. Nije nikakva mudrost reći da je sav taj TV „program“ u službi infuzije materijalnih i političkih toksina i halucinogena srpskoj javnosti. Stoga sam, dakle, odavno rešio da u svoj dom da ne primam bilo koga ko namerava da mi vređa inteligenciju, dolazio on kroz vrata, prozor ili televizor.
Dakle, ostaje nam Internet. OK, ali kakve rizike on nosi sa sobom? Sloboda i količina propuštenih informacija je tu fascinantna, ali pazite – raspon informacija je od ovakvih brilijantnih članaka kakav ste upravo pročitali, do uputstava kako da napravite prsluk-bombu i detonirate se u prepunom trolejbusu na Slaviji! Validnost informacija raspoloživih na Internetu u potpunosti se meri snagom intelekta onoga koji te informacije prima, sređuje i ugrađuje u svoj sistem mišljenja i ponašanja. Kako taj proces izgleda u zemlji (a bogme i u svetu) gde su generacije mladih iz godine u godinu sve lošije obrazovane, skoro bih rekao sve nepismenije (to ne govorim napamet, već kao univerzitetski profesor koji bolno proživljava ovu pojavu u svom svakodnevnom poslu) ?
Mnoštvo informacija na raspolaganju je blagodat za intelektualno i moralno struktuiran um, ali šta ćemo sa obrazovno obogaljenim poluintelektima koji (uglavnom bez svoje krivice) masovno izlaze iz naših škola? Zar je u takvim uslovima moguć taj idealizovani „monitorial citizen“ koji bi razbio začarani krug gluposti i podlosti koji nam savija kičmu do pucanja? Bojim se da sam poslednje kapi optimizma iscedio iz sebe jednog oktobarskog dana pre deceniju i po. Kao retko kad bih voleo da nisam u pravu.
Eh, kad bih mogao da pročitam pet ovakvih članaka mesečno u srpskim medijima, o ključnim temama, bio bih mnogo manje zabrinut za sudbinu svoje zemlje.
Već neko vreme spadam u onu vrstu „čudaka“ koji skoro da više ne uključuju televiziju na kojoj su retki dobri (a najčešće bajati) filmovi ispresecani beskonačnim sekvencama ekonomske propagande, a neurotoksični „reality“ programi ispresecani još malignijim pasažima političke propagande. Nije nikakva mudrost reći da je sav taj TV „program“ u službi infuzije materijalnih i političkih toksina i halucinogena srpskoj javnosti. Stoga sam, dakle, odavno rešio da u svoj dom da ne primam bilo koga ko namerava da mi vređa inteligenciju, dolazio on kroz vrata, prozor ili televizor.
Dakle, ostaje nam Internet. OK, ali kakve rizike on nosi sa sobom? Sloboda i količina propuštenih informacija je tu fascinantna, ali pazite – raspon informacija je od ovakvih brilijantnih članaka kakav ste upravo pročitali, do uputstava kako da napravite prsluk-bombu i detonirate se u prepunom trolejbusu na Slaviji! Validnost informacija raspoloživih na Internetu u potpunosti se meri snagom intelekta onoga koji te informacije prima, sređuje i ugrađuje u svoj sistem mišljenja i ponašanja. Kako taj proces izgleda u zemlji (a bogme i u svetu) gde su generacije mladih iz godine u godinu sve lošije obrazovane, skoro bih rekao sve nepismenije (to ne govorim napamet, već kao univerzitetski profesor koji bolno proživljava ovu pojavu u svom svakodnevnom poslu) ?
Mnoštvo informacija na raspolaganju je blagodat za intelektualno i moralno struktuiran um, ali šta ćemo sa obrazovno obogaljenim poluintelektima koji (uglavnom bez svoje krivice) masovno izlaze iz naših škola? Zar je u takvim uslovima moguć taj idealizovani „monitorial citizen“ koji bi razbio začarani krug gluposti i podlosti koji nam savija kičmu do pucanja? Bojim se da sam poslednje kapi optimizma iscedio iz sebe jednog oktobarskog dana pre deceniju i po. Kao retko kad bih voleo da nisam u pravu.