FRLJIĆA ZA PREDSEDNIKA

FRLJIĆA ZA PREDSEDNIKA

Poznajete li Olivera Frljića? Ako je odgovor odrečan onda ste na ogromnom gubitku.

 

Autor: Dragan Banjac

 

Početkom godine uradio sam za jedan inostrani dnevni list intervju s ravnateljem Riječkog kazališta i ko zna koji put osvedočio se da su umni i dobri ljudi (za razliku od boranije) u svemu i uvek veliki i jednostavni. Napadi na Frljića u njegovoj zemlji ne prestaju. Pre desetak dana ponovo je imao bliski susret s lažnim domoljubima. Dok je izvodio performans na kojem je čitao poruke mržnje koje dobija putem društvenih mreža, njega i Ivana Blaževića, direktora Opere, razjareni nacoši opominjali su jajima i kamnjem na iskakanje iz regula uz „Frljiću, Srbine, marš u Srbiju”.

Frljić je javnost uzburkao i odlukom da na Praškom kvadrijenalu, najznačajnijoj svetskoj manifestaciji posvećenoj scenskoj umetnosti, ponudi deo nacionalnih postavki i Srbije i Hrvatske. „Nastupati u isto vrijeme za Srbiju i Hrvatsku na jednoj takvoj manifestaciji mi se činilo savršenim konceptom kroz koji se može mnogo toga reći o ova dva društva i njihovom međusobnom odnosu. Situacija ‘igranja’ za dvije reprezentacije je posebno zanimljiva u trenutku u kojem se, s jedne strane zvanično rehabilituje Draža Mihailović, a s druge strane, kroz politički performans na Blajburgu, isto nezvanično pokušava napraviti sa NDH. Zanimljivo je gledati kako su srpski i hrvatski fašizam slični, uz sve razlike na kojima i jedan i drugi inzistiraju”.

Na pitanje jesu li Srbija i Hrvatska „sestre bliznakinje” i posle ulaska njegove zemlje u Evropsku uniju, Frljić mi je krajem februara ove godine rekao: „Da. Bez obzira što je Hrvatska u EU, a Srbija još uvijek nije, svjedočimo i u jednoj i u drugoj zemlji o demokratskom deficitu. Jačanje desnice, autoviktimizacija, nespremnost za suočavanje sa ratnim zločinima počinjenim u prošlom ratu – sve su to prepreke normalizaciji odnosa ovih dviju zemalja koje će, što god mislile jedna o drugoj, uvijek biti susjede. Zar nije bolje da nađemo neki drugi način koegzistencije, nego onaj preko nišana puščanih cijevi? Pogledajte što se sve događalo u proteklom vremenu u Hrvatskoj. Pogledajte situaciju s ćiriličnim pločama, ali i generalni srbofobni diskurs koji se na velika vrata vratio u javni prostor i koji se demokratski tolerira. Pogledajte društvenu kastu veterana koji bez ikakve dozvole kampira već skoro tri mjeseca ispred Ministarstva branitelja tražeći da budu jednakiji od ostalih građana ove zemlje. Tu se pokazuje koliko su sve institucije države zarobljene sistemom vrijednosti u kojem je sudjelovanje u ratu valjana legitimacija za kršenje zakona države u kojoj danas živimo”.

Već dve godine beogradski pozorišni upravnici mu ne odgovaraju na ponudu predstave o Vučiću, koji ga zanima – samo kao premijer. „Vučić me zanima kao metafora kolektivnog autoamnestiranja od odgovornosti za ono što je Srbija radila tijekom 90-ih. Kao što predstava ‘Zoran Đinđić’ nije bila biografska predstava o bivšem premijeru Srbije, tako i ova predstava – pod pretpostavkom da je jednog dana, prije nego Vučićeva vladavina završi, netko usudi postaviti – ne bi bila samo o aktualnom premijeru Srbije, nego o svemu onome što on predstavlja. Osnovno pitanje je što je Srbija izabrala kad je birala Vučića“. Pojašnjavajući superiornost ubijenog srpskog premijera Zorana Đinđića, Frljić kaže da je Đinđić postao „etički superioran“ u onom trenutku kad je ubijen. „Zašto? Zato jer sredina nije imala drugog načina da se obračuna s njim osim fizičke likvidacije. Đinđić u Srbiji, ali i šire predstavlja novu političku paradigmu, jednu vrstu radikalnog prekida s kontinuitetom politika iz 90-ih. U Hrvatskoj se ta vrsta prekida nije nikada dogodila”.

Hrvatima je nešto lakše. Osim Frljića imaju Viktora Ivančića, Dragu Hedla, Predraga Lucića, Borisa Dežulovića, Borisa Pavelića, Igora Gala… A gde su naši „frljići” i „ivančići”, valjda su se „zanarodili”.

 

“Republika” br. 600-603,  1. jul 2015.

 

Ostavite odgovor