dzaba-smo-krecili

DŽABA SMO KREČILI

Sada je braćo Srbi, u nas u Hrvatskoj valjda i najzadrtijem ustaši jasno da smo što’no vi slikovito kažete, džaba krečili. I mi, i vi, i vaši Vojvođani, i naša braća Slovenci, a o Makedoncima, Crnogorcima i Albancima da i ne govorimo, a ponadasve o braći Bosancima i njihovim Hercegovcima.

 

Tekst napisan za “Glas Grada” od 5.1.2017. godine

 

Nazv’o me Buzdo neki dan u tri ure iza podne da mi ispriča vic (a ne k’o neadukani Kežo Borisa iza ponoća). Ima on taj običaj mortifikat pošteni hrvatski i katolički svijet baš u gluho doba zasluženoga pobjedničkog pižuleta – e da bi kako najveću novitat pripovjedio štogoć pretpotopno s bradurinom, kao u Marxa i Amfilohija skupa. Pa ću ga ja iz poštovanja prema čitateljima malo aktualizirati i personalizirati.

Elem, u ono bezbožno doba obdario gospod (pardon – drug) Bog mladoga i zelenoga ciga Tita (poštujem ja nacionalna i politička prava i ponos Roma, ali i vicevi imaju svoju logiku, slobode i stečena prava) i njegovu vrtirepku Juganu šestorkama već u prvim mjesecima braka. I još im pridoda dvoje nedonoščadi. Da sad ne gnjavim sa detaljima kojima je mene Buzdo tri puna kvarta od ure davio kako su njih dvoje, deboto i sami i gologuza, bosonoga i šupljijeh špaga dječetina, bez roditeljske ili prijateljske pomoći, ipak uspjeli othraniti tu silnu mosuravu i odrpanu cigančad…

Tek kada su poodrasli i time, kako i poslovica kaže, prerasli u velike brige, smislili su im nekakvi, ako sam onako bunovan dobro skoprio Buzda, „samoupravni socijalizam“ – u kojemu su ih sustavno tančali da – umjesto da se, na primjer, grupiraju (srpski: grupišu) po nacionalnim crkvama i vjeronaucima ili maticama svojih nacija ili nacionalnih manjina – „udružuju rad i sredstva“, sklapaju nekakve smiješne „samoupravne sporazume“ i „društvene dogovore“. Pa se jadni cigančići, preopterećeni svim tim „izvan nastavnim“ aktivnostima, nijesu imali vremena pošteno ni poigrati, međusobno počupati, povaljati po blatu, kao ostala poštena cigančad diljem svijeta.

Sve u svemu, kad je stari Tito umro nakon duge i teške bolesti, njegova derištad već su bili odrasli ljudi u optimalnoj stvaralačkoj dobi od 35 godina. Svi su već bili više-manje situirani, imali svoje obitelji, djecu, stanove, sigurne poslove, besplatno školstvo, zdravstvo, vikendice i po 15 dana u odmaralištu na Šolti ili u Igranama. A bili su i solidno međusobno povezani i odavali, makar prema vani, sliku jedne više-manje homogene zajednice uglavnom zadovoljnih ljudi i obitelji. Bilo je dakako i nesporazuma i svađa,  međusobnog ogovaranja, prigovaranja, naguravanja. Ove ekscesne pojave nakon Titove smrti postupno prelaze u dominantni stil ponašanja.

Stara i bolesna Jugana nije imala ni snage ni volje proturječiti svojoj totalno podjetinjeloj dječetini, pa se deset godina iza muževe smrti u strahovitim mukama raspala. A njihova ciganska siročad odnosno sirota cigančad, nakon što su se međusobno isposvađali, ispoklali i isposilovali, otišli su svaki svojim putem. I već punih kvarat stoljeća uvjeravaju sebe i cijeli svijet, a naročito svoju djecu da veće katastrofe od njihovoga nona Tita i none Jugane otkako je svijeta i vijeka nije bilo. I da je sve zlo i naopako što od momenta njihova osamostaljenja pa sve do dana današnjega proživljavaju također (ne)izravna posljedica njihovoga moralno izopačenog, politički anakronog, nacionalno ugnjetavačkog, a ekonomski neodrživog braka.

U Buzdovomu originalu cigančići su dodijavali roditeljima, kmčeći ih da bi i oni igračaka kao druga djeca u vrtiću (školi), pa tata ja bi romobil, a ja bi barbiku, mama kupi mi loptu, a meni lego kockice, a meni  kolica jugovinil… Kako je Jugana (slučajno) bila u najvišem stupnju trudnoće, obećaše oni njima dar kakvim se nitko u vrtiću (školi) ne može pohvaliti. I za par dana iznenadiše oni i sami sebe i poklone im seku i braca, prekrasne blizance. I zabaviše se cigančići oko bebica, starci napokon odahnuli, kad, nakon par  (tje)dana  eto ih opet: kupi mi loptu, lutku, kolica, gramofon… A đe su vam blizančići? – Pali u bunar. – E, jesu vam trajali…

A u mom aranžmanu, Croatia (ciganski: Kroacija), negdašnja Juganina ljepotica, izmoždena je nakon 25-godišnjeg vrludanja bespućima tranzicijskih zbiljnosti. Taj period obilježen je sustavnim seksualnim i intelektualnim nasiljem u svojoj formativnoj dobi od strane očuha joj pok. Franja, beskonačnim oklijevanjem drugoga po redu očuha joj pok. Ivice, bezočnom pljačkom nasljednika mu Iva, pa bezveznim cvrkutanjem maćehe joj Jadranke, pa Zoranovim narcisoidnim iživljavanjem, pa Tomislavovim krikovima iz praustaške povijesti i na koncu Timovim čuđenjem u zemlji njegovih predaka – moli se sjeni svojih davno već pokojnih roditelja preklinjući ih da joj pomognu ako ikako mogu.

I bilo je to neđe pred tri mjeseca, molba joj bi uslišana! – Ćeri naša najdraža, vidimo mi odozgo iz našega komunističkog odjela u raju, a za koji smo se krvavo izborili u slavnoj epopeji ROB-e (Rajsko-oslobodilačke borbe) 1991-1995. (baš dok ste vi doli kočutali s vašim ratovima za rastezanje Otadžbine do Kupe, odnosno natezanje Domovine do Drine, odnosno podvođenje Bosne pod Herceg(ovinu), odnosno  zatiranje pukoga imena bosanskoga) – što se doli događa. I patimo skupa s vama, dakako i s tobom. Svjesni težine situacije u koju si dovedena, od svega preostalog jada koje ti je na raspolaganju, preporučujemo ti da probaš s ekonomsko-politički komplementarnim tandemom Andrej-Martina.

I krenulo je to solidno, izgledalo obećavajuće, čak su se i prvi pozitivni rezultati počeli nazirati. I trajalo je – niti tri mjeseca. Najprije su proračunom za 2017. godinu zacimentali kontinuitet politike trošenja neovisno o prihodima, odnosno arčenja i bančenja neovisno o privređivanju. A onda su, ne mogavši otrpjeti da im međunarodni arbitražni suci pokvare apsolutnu nacionalnu i katoličku čistoću božićne čestitke, urbi et orbi dali svoju časnu pionirsku riječ svim Hrvaticama i Hrvatima i onima koji se tako osjećaju, ali i na primjer Mađarima, da je njihova vlada donijela stratešku političku odluku da hrvatska država pošto-poto vrati INA-u, stratešku nacionalnu kompaniju i ponos nacionalne ekonomije, u isključivo nacionalno vlasništvo, i otme je iz podjarmljivačkih pandža tog gramzljivog MOL-a i tih, još od Arpadovića, preko Khuena do Orbana dobro, a po ničemu dobrome, znanih nam Mađara.

Oni su već razradili model po kojemu bi išao ponovni otkup dionica, te koji neće ni za jednu lipu povećati zaduženost države. Zatim da će se valjda po tom istom hrvatskom nacionalnom i katoličkom Duhu Svetom namaknuti i dodatne milijarde  za neophodnu modernizaciju  zastarjelih rafinerija u Rijeci i Sisku. A onda će se Duh Sveti pobrinuti da nova i 100% hrvatska INA istisne svekoliku bijednu konkurenciju u rasponu od MOL do Lukoil sa svekolikog eks-jugoslavenskog, ali i šire balkanskog, pa i jugoistočno-europskog, pa i srednjo-europskog, pa i uz pomoć Predsjednice i njezine slavne gospodarske diplomacije, osovinskog Jadran-Baltik-Crno more tržišta…

Ne, braćo Srbi, ne radi se tu ni o kakvoj renacionalizaciji – ne može tu biti govora o možebitnoj promašenosti investicije u ekonomskom, a ponadasve u političkom smislu. Ne dolazi u obzir da bi ovime i za jednu jedinu kunu narastao dug ionako već desetek puta per capita zaduženije Republike Hrvatske u odnosnu na onodobnu prezaduženu Socijalističku Republiku Hrvatsku u sklopu također prezadužene Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Ne, sada je braćo Srbi, u nas u Hrvatskoj valjda i najzadrtijem ustaši jasno  da smo što’no vi slikovito kažete,  džaba krečili. I mi i vi i vaši Vojvođani, i naša braća Slovenci, a o Makedoncima, Crnogorcima i Albancima da i ne govorimo, a ponadasve o braći Bosancima i njihovim Hercegovcima.

Džaba, braćo Srbi, jer predvidljivi daljnji tok (hrvatski: tijek) odvijanja stvari nakon podržavljenja nacionalno-strateške INE bit će stopiranje svake primisli o privatizaciji strateški nacionalne Podravke. Slijedit će vraćanje svih većih banaka u čistokrvno hrvatsko nacionalno vlasništvo, jer u nacionalnoj privredi koja hoće biti robno-novčana, apsolutno legitiman je nacionalni interes da nacionalna država ima kontrolu nad glavnim tokovima novca (kao na primer i nad glavnim tijekovima rijeka) na svom teritoriju. Uslijedit će brodogradilišta, pa željezare, pa PIK-ovi, pa, kako je turizam najpropulzivnija strateška nacionalna gospodarska grana – prebacit će se na Lukšiće, Valamar, Rixos, Radisson, Hilton…

Da bi se proces vraćanja Hrvatske na startnu poziciju iz 1990-tih završio već potkraj tekućega mandata vlade reprintom Zakona o udruženom radu iz Službenog lista SFRJ u Narodnim novinama RH. A okrunjen 22. lipnja 2021. godine svečanom inauguracijom prvog obnovljenog radničkog savjeta u hrvatskoj, u međuvremenu apsolutno nacionaliziranoj, privredi, onoga u OOUR „Rafinerija Sisak“ – RO „Hrvatske rafinerije (u hrvatskoj lisnici)“ – SOUR INA.

Time bi napokon „prvi europski gerilac“ Vlado Janić Capo (Sisak, 1904 – Beograd, 1991., a u međuvremenu i dugogodišnji Dubrovčanin)  i njegov Odred i ustanak koji  su oni pokrenuli pred 80 godina i naročito svijest o tome protiv koga odnosno čega su oni ustali bili definitivno pometeni u ropotarnicu službene hrvatske povijesti; a 22. lipnja bi se nastavio crvenjeti u hrvatskom kalendaru kao Dan samoupravljanja, baš kao što je dotad figurirao kao Dan antifašističke borbe.

 

P.S. Ceterum censeo… U ostalom mislim da treba ukinuti: 1) hrvatsko državljanstvo svima koji ne prebivaju u Hrvatskoj; 2) Ministarstvo turizma; 3), a mostu preko Rijeke dubrovačke vratiti njegovo časno, izvorno ime – Most Dubrovnik.

 

Ostavite odgovor