drzava-bosna-naknadna-pamet-i-suplji-optimizam

DRŽAVA BOSNA – NAKNADNA PAMET I ŠUPLJI OPTIMIZAM

Valjda je i naknadna pamet korisnija od celofana šupljeg optimizma u koji je Dr Tomislav Išek, tipično za naše, a posebice bosansko-hercegovačke intelektualce ove vrste, umotao svoje želje, odnosno  ljubav prema Bosni i Hercegovini. To je da bi s tom lažnom nadom sazdanom od emocija, a ne sigurnim beznađem koje vrišti iz svih tužnih činjenica, zavarao svoju znanstveničku savjest

 

 

Objavljeno u Glasu Grada od 11.11.2016. godine, a preneto ljubaznošću autora

 

Činjenica je da od svih mjerodavnih društvenih, političkih i inih faktora, osamnaesti oktobra (hrvatski: listopada) kao dan oslobođenja Dubrovnika doživljava (smije li se reći slavi?) jedino deboto najmarginalnija među njima – udruga mahom, neće se valjda ofendit, inkrepitijeh dubrovačkih antifašista. Jedino oni svake godine uredno komemoriraju taj dan, polože vijence na Boninovu, održe prigodne govore, te u pravilu prirede javnu tribinu sa zanimljivim predavačima. Gost-predavač je ove godine bio sarajevski povjesničar Dr Tomislav Išek.

Moj problem je što berem masline među prvima u regiji, pa i regionu, pa me te tribine, koje se, primjereno strukturi članstva, zakazuju u ranim večernjim satima, u pravilu zatiču u jeku kampanje. Baš tako je bilo i neki dan, pa sam se o sadržaju izlaganja Dr Tomislava Išeka morao informirati iz opsežnog prikaza „kl“-a u Glasu Grada naslovljenog „BiH na staklenim nogama“.

Stekao sam dojam da je iskusni gospar Marinko „kl“-ašić uspio prenijeti bit cjelokupnog izlaganja uvaženog gosta iz susjedstva, koji je u bitnim crtama prošetao kroz povijest Bosne (i Hercegovine) od desetog stoljeća i Konstantina Porfirogeneta do današnje post-dejtonske negacije BiH kao države, a u takozvanoj Republici Srpskoj i samog imena Bosna kao takvog. 

Za očajno stanje u BiH isključivi krivci su mu maltene svi be-ha, ali i srbijanski, hrvatski, pa i šire – političari. Svi, osim jednoga – neprikosnovenoga Tita, koji je uz pomoć ZAVNOBIH-a u Mrkonjić Gradu, par dana prije AVNOJ-a u Jajcu potkraj studenoga 1943. godine, definirao (citiram po „kl“-u) „BiH kao zemlju ravnopravnih naroda, koja nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska – nego zemlja svih njenih naroda. U toj se definiciji ogleda i Titova genijalnost i posebnost BiH za sva vremena.“

I još se kaže da je „Tito kao generalni sekretar Partije i vrhovni komandant… jedini od velikih ličnosti u Drugom svjetskom ratu u prvim redovima… kroz ratni boravak u BiH, gdje su se dogodile velike i odlučujuće bitke u NOR-u, unatoč suprotnim mišljenjima, argumentirano se izborio za ravnopravni status BiH u novoj Jugoslaviji. Shvatio je da BiH nije ni Slovenija, ni Hrvatska, ni Srbija, ni Crna Gora, ni Makedonija – ali da može jedino biti sa njima u zajednici naroda kao ravnopravna federalna jedinica.“   

Pa zar stvarno, čak i danas nakon što se sve u posljednjih četvrt stoljeća izdogađalo u i oko BiH, doktore novovjeke be-ha povijesti Tomislave Išek (jesam li Vam ispravno deklinirao prezime?), pa i Ti Marinko, ne uviđate da se baš u toj najcitiranijoj i najhvaljenijoj Titovoj odnosno ZAVNOBIH-ovoj odluci krije zmijsko jaje ugrađeno već u te ratne pratemelje nove Jugoslavije?

„Bosna i Hercegovina nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, nego zemlja svih njenih naroda“ – dakle, povratno iz perspektive naroda koji su u svojim nacionalnim republikama i po dijasporama više ili manje nesmetano iživljavali svoja nacionalna prava, ona je sve vrijeme latentno ostala velikosrpska do Banja Luke i Prijedora, odnosno velikohrvatska do Drine. Shvatio je Tito i da par stotina tisuća ponosnih Crnogoraca trebaju dobiti svoju nacionalnu republiku, makar se onih drugih par stotina tisuća osjeća i deklarira Srbima; i da onaj milijunčić Južnih Srba odnosno Bugara, zapravo to i nijesu, nego da su oni od pamtivijeka slavna makedonska nacija. Shvatio je da slovenska, hrvatska i srpska nacija i odnosne nacionalne federalne jedinice ne dolaze u pitanje. I na koncu je shvatio da od Bosne i Hercegovine, poglavito zahvaljujući njezinoj inteligenciji, može raditi praktično što ga je volja.

Pa, dok su se svi ostali samozadovoljavali više ili manje otvoreno bildajući svoje nacionalne mišiće, Tito je od Bosne i Hercegovine učinio svojevrsni laboratorij za forsirani umjetni uzgoj jugoslavenske (nad)nacije. Koliko je taj eksperiment uspio, vidjeli smo u prvim satima zadnjega rata – kada se BiH raspala na najprostije nacionalističke faktore. Nikada Bosna i Hercegovina  nije bila ravnopravna s ostalim (nacionalnim) republikama u Jugoslaviji! Po kojem ključu su Crnogorci ili Makedonci dobili svoje nacije, a drevna, od 949.godine povijesno registrirana, Bosna nije?

Doktore Išek i dragi Marinko, ja vam deboto vjerujem da su Tito, ZAVNOBIH i AVNOJ pred 73 godine afirmirali i bosansku, odnosno bošnjačku naciju, ali ne u današnjem okljaštrenom jednokonfesionalnom smislu – nego kao nacionalnu odrednicu svih autohtonih sljednika jedinstvene u svijetu bosansko-hercegovačke (multi)kulture. Da bi nas sve skupa, a ponadasve samu najnesretniju BiH, mimoišao ovaj zadnji grozni bratoubilački rat, pa da bi SFR Jugoslavija, kao Titovo i ZAVNOBIH-ovo i AVNOJ-evo čudo odnosno čedo začeto u slavnoj, u europskim i svjetskim razmjerima povijesno relevantnoj, epopeji narodnooslobodilačke i antifašističke borbe, očvrsnuto porodom u više nego krvavim (po)ratnim mukama i danas, kao u tom slučaju sigurno, već etablirana članica Europske unije, vjerojatno bez onoga  atributa „S“ u svom nazivu, bila živa. I zdrava. Puno zdravija od nedonoščadi koja su je naslijedila.   

Priznajem da je ovo naknadno pametovanje generalića iza bitke. Ali, valjda je i naknadna pamet korisnija od celofana šupljeg optimizma u koji je Dr Išek, tipično za naše, a posebice bosansko-hercegovačke intelektualce ove vrste, umotao svoje želje odnosnomljubav prema Bosni i Hercegovini. To je da bi s tom lažnom nadom sazdanom od emocija, a ne sigurnim beznađem koje vrišti iz svih prethodno nabrojenih tužnih činjenica, zavarao svoju znanstveničku savjest i zaključio predavanje.

P.S.

Ceterum censeo… U ostalom mislim da treba ukinuti: 1) hrvatsko državljanstvo svima koji ne prebivaju u Hrvatskoj; 2) Ministarstvo turizma; 3), a mostu preko Rijeke dubrovačke vratiti njegovo časno, izvorno ime – Most Dubrovnik.

Ostavite odgovor